22. svibnja 2009. u 20 sati, Zagreb, Gradska knjižnica, Starčevićev trg 6 KNJIŽEVNI PETAK s književnicom Jagodom Marinić iz Njemačke
Organizatori: HMI i Zagrebački holding d.d. – podružnica AGM Na tribini, posvećenoj izlasku prijevoda romana Bezimena, sudjelovali su autorica Jagoda Marinić, književni kritičar Boris Bek, a vodio ju je književni kritičar i prevoditelj Boris Perić.
Jagoda Marinić (1977.) rođena je u Waiblingenu kod Stuttgarta 1977., diplomirala je u Heidelbergu političke znanosti, germanistiku i anglistiku. Djeluje kao pisac, dramaturg i novinar, raspoređujući vrijeme između New Yorka i Heidelberga. Objavljena i nagrađena djela:"Eigentlich ein Heiratsantrag" (Geschichten), Suhrkamp Verlag 2001 • "Russische Bücher" (Erzählungen), Suhrkamp Verlag 2005 • "Therapie, ein Spiel", Suhrkamp Theater Verlag 2005 • "Die Namenlose" (Roman), Vlg. Nagel & Kimche 2007.
Stipendije i priznanja:Hermann Lenz Stipendium 1999 • Peter Suhrkamp Stipendium 2002 • Stipendium der Kunststiftung Baden-Württemberg 2003 • Nominiert für Autorenpreis des Heidelberger Stückemarktes 2005 • Grimmelshausen Förderpreis 2005 • Writer in Residence, Goethe Institut Toronto 2007.
O romanu Bezimena
Suvereno ispripovijedan, te unatoč krajnje kompleksnoj strukturi nadasve čitak, roman “Bezimena” njemačke autorice Jagode Marinić zaplijenit će čitalačku pažnju dubokim uranjanjem u duh sadašnjosti, zrcaleći samorazumljivost suvremene egzistencije, svedene na sloterdykovsku besmislenost preferencija naočigled smrti, a da sam pritom nužno ne bude egzistencijalistički.
Naratoričin intimni razdor, ocrtan pred kulisom suvremenog društva, čije se vrijednosti svode na zabavu i potrošnju, daleko je od nelagode “bačenosti u svijet”, jer ta se već odigrala u neispričanoj, no znalački sugeriranoj predradnji romana. Tako ni strah, što ga pripovjedačica u svom dominantnom “dnevnom egu” pretače u bijes, ne bi li njime zatomila ljubav, a s njom, dakako, i neizbježnu bol, neće biti onaj egzistencijalistički, što ga filozofi rado definiraju kao konfrontaciju s ništavilom i ništavnošću u samim temeljima postojanja, već će nam se u psihoanalitičkom svjetlu razotkriti kao nelagoda i bojazan zbog nečeg nekoć prisnog i poznatog, što bi se, još uvijek potisnuto, iz sigurnih sfera nesvjesnog na bolan način moglo vratiti u svijest.
Na tom tragu i notornu nemogućnost pripovjedačičinog “noćnog”, emotivnog ega da razvije “spasonosnu” komunikaciju s onim “dnevnim”, bešćutnim, valja tumačiti kao mehanizam obrane od naslućene mogućnosti da realnost probije bedem simulacije i urodi onime što Baudrillard naziva terorom. Jer, najveći teroristi nad samima sobom u osnovi smo ionako mi sami. (Boris Perić)
