30 godina od prvog izdanja Matvejevićeve kultne knjige

Ne postoje ažurni podaci o broju prijevoda, izdanja i tiražu knjige za koju poznavatelji smatraju da je najprevođenije hrvatsko djelo

U Hrvatskoj nema nacionalne institucije koja bi po najosnovnijim bibliometrijskim kriterijima 'izmjerila' slavu 'Mediteranskog brevijara' Predraga Matvejevića pa se za te potrebe najčešće koriste podaci iz novinarskih tekstova. Ne postoje ažurni podaci o broju prijevoda, izdanja i tiražu knjige za koju poznavatelji smatraju da je najprevođenije hrvatsko djelo.
I o njezinu porijeklu postoje dvije priče. Leksikograf Velimir Visković ističe da je književni zametak 'Brevijara' vezan za Zagrebačke književne razgovore 1973. posvećene mediteranskoj tematici, čije je izlaganje Matvejević objavio u knjizi 'Prema novom kulturnom stvaralaštvu'.
Drugi za početak uzimaju članak koji je Matvejević 1975. objavio u Slobodnoj Dalmaciji. Prema njima urednik u Slobodnoj Dalmaciji Bože V. Žigo zamolio je Matvejevića da napiše tekst o Mediteranu ili da je tekst nastao kao reakcija na anketu Slobodne o Mediteranu.

Dugo je govorio da želi napisati nešto o moru. Neretva iz Mostara vodi prema moru i razmišljao je o tome dok nije došao na ideju da to bude Mediteran. Najprije je napisao osam, pa 12 kartica teksta, pa ga je proširivao na 22 pa 32 do 100, sjeća se supruga Mirjana Matvejević. Želio je napisati i Jadranski brevijar, ali nije, dodaje.
Talijanistica Sanja Roić 'Mediteranski brevijar' vidi kao Matvejevićevo traženje svojevrsne 'obećane zemlje'. Matvejević je ostavio trag u mnogim kulturama ali ni jednoj od njih nije mogao u potpunosti pripadati, što ga je navelo na pisanje o Mediteranu i njegovoj civilizaciji i kulturi. Matvejević je u svom životu bio svojevrstan intelektualni moreplovac, odnosno prenosio je međusobne poruke različitih i često u sebe zatvorenih svjetova.
Brojni kritičari ističu golemi trud koji je Matvejević uložio u knjigu, erudiciju i iznimno znanje koje je u njoj sakupio. U intervjuu za Mladinu 2000. Matvejević je kazao da je zbog knjige tri puta putovao po Mediteranu.
Prvo izdanje pojavilo se 1987. u Grafičkom zavodu Hrvatske. Imalo je 145 stranica formata 24x17.5 cm, u tvrdom uvezu s omotom. Dizajnirala ga je najpoznatija
Stanko Lasić kaže da se mnogo govori da je taj tekst pisan lirski, esejistički, intimno. 'Ja to neću poreći ali ću dodati: da, ali s jedne racionalne i meditativne distance i upravo to je ona komponenta koja čini njegovu glavnu vrijednost', napisao je Lasić.
Velimir Visković u Hrvatskoj književnoj enciklopediji kaže da je to esejistička zbirka, nastala u vremenu romana-leksikona. 'To je trodijelno komponirana knjiga, s različitim tipovima stilizacije iskaza i znanja iz raznih znanstvenih i umjetničkih područja. U njoj se prepliću ispovjedni, autobiografsko-memoarski ton kazivanja s filološkim, etnografskim, geografskim, historiografskim, antropološkim i drugim znanjima i pristupima. Unatoč erudiciji i velikom broju različitih činjenica, pripovijedanje je tečno, beletristički efektno, pa su brojni kritičari kao posebnu vrijednost knjige isticali nadilaženje žanrovskih granica i spajanje znanstvene strogosti s umjetničkom fantazijom', ističe se u Hrvatskoj književnoj enciklopediji.
Sam autor rezimira te ocjene: 'Ako mene pitate, to je most između znanosti i književnosti'.
O nakladničkim dosezima 'Mediteranskog brevijara' i njegovu prevođenju u hrvatskoj javnosti nema cjelovitih podataka. Polazni podaci za pisanje ovog teksta govorili su da se pojavilo više od 20 njegovih izdanja. Mediji su spominjali do 23 njegova izdanja.
NSK upit je odgovorila popisom bibliografskih jedinica čijim se zbrajanjem dolazi do ukupno 16 izdanja, od kojih pet hrvatskih i 11 inozemnih.
Mila Telenta-Tomljenović iz odjela za humanistiku NSK pretraživala je internetske baze izvan NSK, prema kojima se, uz one ranije poznate iz NSK, pojavilo ukupno 30 izdanja 'Mediteranskog brevijara'. Pet ih se pojavilo u Hrvatskoj (GZH 1987, 1990, 1991; VBZ 2006, 2007), tri u Milanu (1987, 2004, 2015), po dva u Parizu (1992, 1995) i Lisabonu (1994 i 2009), te po jedan u Zuerichu (1993), Leuvenu (Belgija) (1994), Sarajevu i Ateni (1998), Istanbulu, Los Angelosu / Londonu, Tokiju i Maroku (1999), Skopju i Tel Avivu (2001), Pragu (2002), Podgorici, Sejnyiju (Poljska) i Helsinkiju (2003), Budimpešti (2006), Ljubljani i Barceloni (2008) i Vilniusu (2011).
I Sanja Roić u svom radu koristi podatak o velikom broju izdanja i nakladama u stotinama tisuća primjeraka. Mailom nam je dostavila fotografiju izdanja koje joj je autor poklonio 2008. godine. Prema ovitku koji rado stavljaju na uspješne knjige talijanski izdavači, vidi se da je riječ o desetom izdanju (decima edizione). Ako ubrojite ono prvo izdanje kod male izdavačke kuće Hefti iz Milana, to je već 11 izdanja do te godine!. Ljetos je u Trstu kulturna udruga Cizerouno na ljetnoj pozornici kod Katedrale svetog Justa organizirala čitanje fragmenata iz Brevijara na svim jezicima na koje je preveden.
Izbrojali smo 39 različitih izdanja. Među njima je po pet hrvatskih i talijanskih. No, prema podacima koji se mogu naći u impresumima, na talijanskom je tiskano ukupno 12 izdanja – ne računajući ono iz 2015. - a neka su dotiskivana i po četiri puta. Po dva izdanja pojavila su na francuskom (kod čuvenog Payot et Rivagesa), španjolskom (kastiljanskom) u Barceloni, portugalskom, turskom, slovenskom, rumunjskom i arapskom (Maroko i Egipat), te po jedan na njemačkom (Zürich), grčkom, engleskom, japanskom, hebrejskom, makedonskom, češkom, albanskom, finskom, poljskom, mađarskom, na esperantu, bugarskom i litavskom, te u Podgorici.

Više