AUSTRALSKI HRVATI – Mitovi i stvarnost

Rasprave i eseji o hrvatskoj emigrantskoj književnosti, egzilantima i imaginarnoj Hrvatskoj

Autor: Boris Škvorc
Izdavač: Hrvatska matica iseljenika
Godina izdanja: Zagreb, 2005.
Biblioteka: HRVATI U SVIJETU
Uvez: broširano
Format: 16x23 cm
Broj stranica: 224
Cijena: 140 kn

ISBN: 953-6525-33-X
Područje: I. Hrvati - Emigranti - Australija - Kulturni život
II. Hrvatska književnost - Iseljeništvo – Australija
Napomena: Biblioteka Hrvati u svijetu; knj. 1; Urednica: Vesna Kukavica; Knjiga je opremljena c/b fotografijama.

O KNJIZI

SUVREMENI TRENUTAK HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI I KULTURE U AUSTRALIJI

Knjiga dr. Borisa Škvorca sa Sveučilišta Macquarie iz Sydneya Australski Hrvati: Mitovi i stvarnost zbirka je osam studija na teme književnosti i kulturnog života izvan matične zemlje, koja je opremljena znanstvenim aparatom, uključujući i opsežne sažetke svake studije na engleskom jeziku, izišla je nedavno u nakladi Hrvatske matice iseljenika. Riječ je o prvoj knjizi iz novog Matičinog knjižnog niza Hrvati u svijetu, koji se bavi znanstvenom analizom kulturnog života Hrvata i građana hrvatskog podrijetla u domicilnim zemljama, a kojeg uređuje Vesna Kukavica. Osam ukoričenih kulturoloških studija, raspoređenih na 224 stranice, raščlanjuju teme našega iseljeništva, književnosti u dijaspori te kulturnog života izvan matične zemlje. Kroz te tri uporišne točke predavač kroatistike sa Sveučilišta Macquarie iz Sydneya dr. Boris Škvorc sâm kaže da neće ulaziti u duga povijesna tumačenja o australskim Hrvatima, već predmetu rasprave pristupa kritički, angažirano i programski.

Raščlanjujući književni život hrvatske zajednice u Australiji autor uviđa da bez uključivanja u život zemlje boravka nema izlaska iz ghetta. U tim spoznajama prepoznajemo naše američke spisatelje različitih naraštaja poput Anthonya Mlikotina ili Josipa Novakovicha, koji govore kako odbacivanje ghettoizacije ne znači “da smo se odnarodili”. Uostalom, još je Nikola Polić oko 1895. u Chicagu shvatio da se samo ulaskom u sustav može pomoći vlastitoj zemlji i narodu. Zato se, kako Škvorc točno primjećuje, treba osloboditi fikcija i pozabaviti se činjenicama, a ne gubiti vrijeme tražeći pobjedu za bolju prošlost. Prema iskustvima irske i poljske dijaspore Boris Škvorc podsjeća domovinu kako bi trebala učiniti daleko više u smislu “kvalitetnih udžbenika nacionalne grupe predmeta, kompjuterskih programa i primjene e-learning metoda, suvremenih audio vizualnih didaktičkih pomagala”, i uopće, kvalitetne izmjene informacija. Puno prostora autor posvećuje pitanju emigrantske i egzilne književnosti, što nije loše jer vodi do hvalevrijednog zaključka da samo širi uvid može proizvesti i kvalitetniju sliku hrvatske književnosti ma gdje i na kojem jeziku nastajala i ma gdje bila čitana. Uz časne i rijetke iznimke, materijal (tekstualni predlošci) kojim se Škvorc bavi nije književnost, već pisani dokument. Ono što su na engleskom jeziku stvorili u SAD-u vrhunski pisci Mary Helen Stefaniak ili Josip Novakovich (koji nije ni emigrantski, ni etnički, ni egzilni pisac, već američki pisac hvatskog podrijetla koji je engleski kao medij izabrao baš kao Joseph Conrad, a Stefaniak niti ne zna hrvatski!) uzalud ćemo tražiti u Australiji – ocjenjuje jedan od recenzenata knjige dr. Vladimir p. Goss. I dok je traženje “etničkog pisca koji piše na engleskom i u okviru maiunstream’” u Australiji složen posao, SAD-e a pogotovo Chile nude nam niz vrhunskih primjera od Ramona Dijaza Eterovića do Antonia Skarmete. Analizirajući neka njihova književna ostvarenja, spominje najznačajnija imena hrvatske književnosti u Australiji poput Glavora, Pervana, Duške Bačić Serdarević, Drage Šaravanje, Floride Vele, Kiselija, Vuleticha itd. te njihov odnos prema domovinskom književnom i kulturnom korpusu. Zanimljiva je usporedba njihovih djela s opusom Borisa Marune i Vinka Nikolića također hrvatskih emigranata koji su djelovali u drugačijem okruženje, te s piscima grčkog, talijanskog ili arapskog podrijetla. Također uspoređuje naše književnike s velikanima svjetske književnosti kao što su Salman Rushdie ili Milan Kundera. O suvremenom trenutku književnosti na hrvatskom jeziku u Australiji ispisana je posebna studija (113 – 150 str.). Dr. Boris Škvorc postavlja i vrlo zanimljivo pitanje: tko zapravo čita tekstove koji nisu uklopljeni u sinkronijsko okružje i dijakronijski niz i je li doista Karlo Kiseli jedini hrvatski australski autor vrijedan spomena? Ako je tako, onda je Latinska Amerika pa i sjevernoamerički kontinent u prednosti – književnika vrijednih spomena ima znatno više. Autor također govori o suvremenom hrvatskom pjesništvu u Australiji i analizira njegovo okruženje i australski multikulturalizam (151 – 180 str.).

Znaci vremena koje istraživač dr. Škvorc, ništa novo, kritički prepoznaje u iseljeničkim zajednicama i domicilnom društvu te u njihovom kulturnom životu su: getoizacija, integracija i asimilacija.

Knjiga je opremljena odgovarajućim znanstvenim aparatom uključujući i opsežne sažetke svake studije na engleskom jeziku. Dr. Boris Škvorc vrlo bolnim rezovima ukazuje na probleme ta tri sociološka procesa (getoizacije, integracije i asimilacije) u australskoj hrvatskoj zajednici i prednost daje integraciji tj. razvitku nacionalnog i kulturnog identiteta unutar multietničkog i multikulturnog društvenog bića demokratske i gospodarski prosperitetne Australije. Na putu k tom cilju autor nas vodi od ideoloških stereotipa australskih Hrvata do imaginarne Hrvatske. Prema posljednjem popisu stanovništva u Australiji je bilo preko 65.000 osoba koje su zaokružile da je hrvatski jezik onaj koji govore kod kuće – što je za kroatistu Škvorca bilo vrlo poticajno. Tako je Škvorc pišući svoju knjigu vršio uspoređivanje s raznim drugim podacima kao što su: zemlja rođenja, vjerska pripadnost, dvojno državljanstvo, itd., pa je došao do zaključka da u Australiji ima najmanje 130 tisuća Hrvata prve generacije, te nešto više od 250.000 ljudi hrvatskog podrijetla. Istraživanja u Australiji provedena na nekoliko jezika (grčki, talijanski, nizozemski, vijetnamski) pokazala su da je prijelaz s jezika na jezik u drugoj generaciji (tzv. Language Shift) otprilike 85 posto, što znači da se u trećoj generaciji jezik pojedinih etničkih zajednica ustvari gubi. Programi učenja jezika kao što je ovaj o kojem, među ostalim piše dr. Škvorc u knjizi Australski Hrvati: mitovi i stvarnost - na Hrvatskim studijima na Sveučilištu Macquarie u Sydneyu svakako doprinose da se taj proces uspori ili čak da se na njega djeluje u suprotnom smjeru.
U drugom dijelu Škvorčeve knjige Australski Hrvati: mitovi i stvarnost od pete do osme studije autor se usredotočuje na književnost, kao svoju temeljnu obrazovnu dimenziju. Iskreno se nadam da će rasprave u ovoj knjizi potaknuti teme vezane uz razvitak hrvatskog kulturnog identiteta u Australiji s jedne strane, a s druge strane da će svih osam kulturoloških eseja dr, Borisa Škvorca otvoriti niz plodonosnih projekata u razvitku integracijskih procesa između domovinske i iseljene Hrvatske.

Napisala: Ksenija Marić

RECENZIJA

PROTIV HRVATSKIH VJETRENJAČA - Ili kompendij za australsku Hrvatsku

O australskim Aboridžinima i o klokanima u Hrvatskoj se sasvim sigurno više zna negoli o tamošnjim Hrvatima. Ono što se pak sasvim sigurno zna i za sve druge prekomorske Hrvate otprilike je u stilu a gdje nas sve nema ili, barem donedavna, sve su to ustaše. U tome smislu čini se da nešto bolje prolaze gastarbajteri u europskim zemljama, a posebna priča su naši etno-otoci u pograničnim dijelovima Mađarske, Rumunjske, Austrije ili preko Jadrana, u Moliseu; dok su ovi mostovi barem povremeno otvaraju kao prigodni folklorni ukrasi na jednako prigodnim smotrama domaćega veza i podvezica, tambura i tamburica, a gastići temelj našega gospodarskoga "buma" zadnjih četrdeset godina, dotle su oni daleki, prekooceanski, u žiži zanimanja tek kad je doma neka velika frka kakva je bila, npr. 1971. ili 1991. Naravno, nitko pametan neće tvrditi da je baš sve tako, ali niti poreći da se baš tako uglavnom ne misli, i da se protiv ovih naših hrvatskih vjetrenjača mora nešto poduzeti. I ovdje i tamo. Srećom, stvari se i u tome pogledu mijenjaju zahvaljujući u prvome redu samim iseljenim Hrvatima. Jedan od njih je i Boris Škvorc.

Prvi sam put za Borisa Škvorca čuo tako što sam ga čitao, sjećam se, upravo u povodu pisanja svojega priloga za krakowski slavistički kongres na kojemu sam kanio referirati o našoj emigrantskoj književnosti. Pa iako sam sva svoja stečena znanja mogao zahvaliti u prvome redu dvojici imenjaka, prvo Vinku Grubišiću i njegovu pregledu u povratničkoj "Hrvatskoj reviji", potom i Vinku Nikoliću s kojim sam se zapravo sprijateljio, ugostio ga na svojem seminaru, a on mene darivao brdom knjiga neke druge hrvatske književnosti uključujući, dakako, i sve komplete "Hrvatske revije", poučen iskustvom njemačke egzil-literature, činilo mi se da prvo valja odrediti neku polaznu točku, tj. naći teorijsko-metodološko uporište, a potom raditi na usustavljivanju korpusa ne više iz pozicije "egzil-imanentnoga postupka", kako bi to rekao Peter Lämmel, već iz pozicije matične književnosti koja se prvi put suočava sa samom sobom kao cjelinom. No, nije mi promakao jedan ipak u tome egzilu pomalo disonantan glas, koji je upućivao da se i izvan domovine javljaju nova, strukovno gledano, poželjnija gledanja. Gospođa Nikolić samo mi je rekla, koliko zna, da se radi o jednome mladom čovjeku iz Australije, a onda nekoliko godina poslije, s Macquarie University u Sydneyju dođe mi prijedlog da budem jedan od ocjenjivača doktorske disertacije istoga Borisa Škvorca, itd. Uslijedilo je i upoznavanje, točnije, podsjećanje da smo se mi već upoznali, i to sredinom osamdesetih kada je on, još student, bio jedan od polaznika mojega seminara – "prvoga na Sveučilištu o emigrantskoj našoj književnosti", uvjeravao me. Sve dalje ide u jednu lijepu prijateljsko-kolegijalnu priču, koja se umalo okonča gubljenjem Borisova iseljeničkoga statusa u ime statusa člana moje matične Katedre za noviju hrvatsku književnost, ali jedini kandidat na kraju je izabrao svoju – imaginarnu Hrvatsku. Njegovo obrazloženje odluke da ipak ostane u Sidneyju, a zapravo isprika što otklanja sve u svemu jedinstvenu i ne baš nelaskavu ponudu, pogotovu znajući kako svatko od nas diše kad je daleko od svoje rodne hiže, možda je – ljudski gledano – impresivno, ali svu težinu, razložnost i nesebičnost takve odluke potpuno sam osjetio i shvatio tek nakon što sam pročitao rukopis ove Škvorčeve najnovije knjige.

O čemu se radi?

U najkraćem, riječ je o osam kulturalnih rasprava o australskim Hrvatima, tj. o prilozima koji su nastali i većinom bili objavljeni zadnjih godina autorova inače sustavnoga praćenja i istraživanja života i rada australskih brojem nikad točno utvrđenih, ali i tamo "dobro raspoređenih" Hrvata. Okupljene u istoj knjizi pod radnim naslovom Australski Hrvati: od fikcije prema faktima (dodao bih – i natrag!), ove studije sada čine cjelinu koja počiva na tematskoj i metodološkoj srodnosti, te u tome smislu pružaju uvid ne samo u gotovo sve ključne probleme australskoga hrvatskog korpusa, već i u znanstveno-stručnu akribiju svojega autora, odnosno u različita metodološka polazišta iz kojih se o tim problemima raspravlja.

Na temelju proučavanja ideoloških pozicija raznih politički determiniranih interesnih skupina, autor se u prvome redu bavi pitanjima raslojenosti, odnosno nekonzistentnosti hrvatske zajednice u Australiji, ukazuje na tipove i posljedice stereotipova koji nastaju u tamošnjem medijskom prostoru te pretendiraju na, kako kaže, "povlaštenu poziciju", odnosno posjedovanje "istine". Toga, dakako, nije lišena niti književna produkcija tamošnjih Hrvata, kojoj autor posvećuje središnja poglavlja svoje knjige stavljajući pritom težište na fenomene koji nastaju kao posljedica dislociranosti i (ne)mogućnosti smještanja ove književnosti u dva korpusa kojima ona potencijalno pripada, naime, hrvatskom i australskome.

Govoreći o organiziranim oblicima života australskih Hrvata, koji kao u sebe dvostruko zatvoren sustav korespondira u okviru posve drukčijega vrijednosnog sustava, autor svojim istraživanjima potvrđuje tezu o skokovitom i zato fiktivnom odnosu prema povijesnom vremenu zemlje podrijetla (Hrvatske) i o neuklopljenosti u povijesno vrijeme zemlje domaćina (Australije), te upozorava na postojanje stereotipova ne samo u okvirima dislocirane baštine "australskih Hrvata", već i na stereotipove među "hrvatskim Hrvatima", čime se pak otvara cijeli niz ne samo teorijsko-metodoloških i socio-kulturnih, već i eminentno političko-pragmatičnih pitanja i nesporazuma.

Iako je i ranije bilo pokušaja da se usustave znanja te opiše "iseljena Hrvatska", temeljitoga, metodološki osmišljenoga i društveno verificiranoga znanstvenoga, tj. kompetentnoga bavljenja iseljenim dijelom hrvatskog korpusa, bez nama tako sklonoga amaterskoga paljetkovanja po vlastitoj rasutoj bašćini jednostavno – nema. Tj. nema, kako to – ne bez gorčine primjećuje i naš autor – određene strategije ili modela, npr. kulturalnoga studija po uzoru na irski ili židovski, nisu obavljene ni neke osnovne predradnje, pa se uglavnom sve svodi – dodaje – na podučavanje jezika i pokoji kolegij o povijesti hrvatskog iseljavanja u SAD-u ili Australiji, odnosno na parcijalne, uglavnom manje poznate učinke pojedinih domovinskih institucija i rijetkih pojedinaca, među njima i Matice iseljenika koju (volio bih da griješim!) mi ovdje u domovini doživljavamo otprilike kao i godišnju smotru narodne pjesme i plesa za ponekoga usred vrelog kolovoza zalutalog turista sa zagrebačkog Jelačić-placa.

Upravo ova najnovija Škvorčeva knjiga – pisana posve superiorno kako s pozicija suvremenih teorijskih usmjerenja, tako i s onih koje se tiču osobnoga intelektualnoga i građanskog digniteta, pa čak i hrabrosti (sic!) – prvi put pruža okvir za moderno i utemeljeno interdisciplinarno proučavanje dijaspore ne samo u Australiji, već svuda gdje postoje organizirane hrvatske etničke zajednice. Time ova knjiga uvelike nadilazi početne nakane svojega autora te, čineći jedan novi korak u dosadašnjem pristupu problemu iseljavanja i iseljeništva, osim što je dragocjen kompendij za australsku Hrvatsku, postaje i vrijedan doprinos kulturalnim studijima.

U tome smislu ne mogu a da ne dometnem još jednu napola osobnu, naime, kako zapravo tek sada znam što bi to moja katedra dobila da Boris Škvorc i ovaj put nije izabrao imaginarnu, a tako stvarnu i njemu zahvaljujući sve stvarniju australsku Hrvatsku.

Dr. Vinko Brešić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

KAZALO

Uvod: O australskim Hrvatima, njihovim fikcijama, činjenicama, imaginarnoj Hrvatskoj i drugim znakovima koji zaokružuju obrise njihova zasebnog semiotičkog sustava

O jednom primjeru kultura(al)ne raznolikosti:
Ideološka ishodišta raslojavanja australske hrvatske zajednice

Mjesto i uloga tjednih novina australske hrvatske zajednice u australskom hrvatskom informativnom i kulturnom prostoru

Egzilna i emigrantska književnost: Dva modela diskontinuiteta u sustavu nacionalnog književnog korpusa u doba kulturalnih studija

Izvanmatični književni sustavi: Između nestabilnosti emigrantskog, uklopivosti egzilnog i neuklopivosti 'međuprostornog' modela

Suvremeni trenutak književnosti na hrvatskom jeziku u Australiji

Nekoliko napomena o suvremenom trenutku hrvatskog pjesništva
u Australiji i fenomenima koje to pjesništvo okružuju

Nekoliko napomena o broju Hrvata, hrvatskom jeziku, školama i hrvatskim medijima u Australiji

Pogovor
Vinko Brešić: Protiv hrvatskih vjetrenjača ili kompendij za australsku Hrvatsku

Bilješka o autoru

Vladimir Goos: Kako uopće znanstveno pristupiti pitanju našeg iseljeništva?

Ivan Čizmić: Integracijski procesi u australsko društvo za Škvorca su pravi izazov

Prilog: Fotografski zapisi iz života Hrvatske zajednice u Australiji

Časopis Matica

 

Hrvatski iseljenički zbornik

 

Kontakt info

  • HRVATSKA MATICA ISELJENIKA
  • Trg Stjepana Radića 3
  • 10000 Zagreb, Hrvatska
  • Tel: +385 1 611 51 16
  • Fax: +385 1 611 15 22
  • Mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.