Knjiga zavičajne lirike Ante Jakšića

knjigaDuše zemlje - knjiga je izabranih pjesama Berežanina Ante Jakšića (Bereg, 22. IV. 1912. - Zagreb, 30. XI. 1987.), jednog od najistaknutijih pjesnika katoličke usmjerenosti u hrvatskoj književnosti u XX. stoljeću. Objavljena je u povodu 100. obljetnice njegova rođenja kao zajednički sunakladnički pothvat Zavoda s Novinsko-izdavačkom ustanovom „Hrvatska riječ" iz Subotice.

Jakšićevo pjesništvo, obimom značajno, motivski raznoliko i sa zavidnim umjetničkim postignućima, tematski je usidreno u sadržaje kršćanske slike svijeta i okovano pratećim vrednotama i simbolikom, a jedan je dio snažno navezan na njegov zavičaj - Bereg, Podunavlje, Šokadiju, svakodnevni život seljaka... - što donosi i ovaj izbor profesorice Marine Balažev.

Kao priređivačica Jakšićeve „zavičajne lirike", u predgovoru je, među ostalim, napisala sljedeće:

„Bog i iskustva čovjeka naslonjenog na Boga, iako dominantne teme u Jakšićevom pjesništvu, ostavljali su prostora i za romantične čežnje za svijetom njegova zavičaja, reminiscenciju na rodno selo i običaje, na ravnicu i zemlju s tipičnim pejzažima koji se mijenjaju kroz godišnja doba. Oni su neraskidivi dio pjesnikova sjećanja na djetinjstvo provedeno u Beregu, to jest njegov glavni dio. Premda njegova prozna djela daju plastičniju sliku pjesnikova rodnog mjesta, prikazuju cijeli niz živopisnih likova te vjerno opisuju običaje mještana - šokačkih Hrvata, i dio je Jakšićeve poezije tematski uokviren iščitavanjem suptilnog odnosa pjesnika sa svijetom dragog mu djetinjstva, duboko zapretanog u slike ravničarskih pejzaža i sumještana, te bliskih ljudi s kojima je djetinjstvo provodio."

Ante Jakšić (1912.-1987.)
Ante Jakšić bio je pjesnik, pripovjedač, romanopisac i novelist. Sin je Antuna i Marije, rođ. Pivar. Rođen je 22. travnja 1912. u Beregu. U rodnom je mjestu završio šestogodišnju osnovnu školu 1920.-1925. Nakon što je napustio školovanje za bravarski obrt, upisao se u sjemenište u Baču. Ispite je, skupa s ostalim sjemeništarcima, polagao privatno u državnoj gimnaziji u Subotici 1925.-1928. Gimnazijsko školovanje nastavio je u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Travniku 1929. te u Somboru 1930.-1932., gdje ga je i završio. Studirao je hrvatski jezik i romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a nakon završetka studija 1937. radio je kao profesor hrvatskoga jezika u nekoliko mjesta (Travnik, Badija, Tuzla, Osijek, Beli Manastir, Slavonski Brod, Gospiću, Subotici , Karlovcu i Zagrebu). Preminuo je 30. studenoga 1987. u bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu. Prema vlastitoj želji, pokopan je 4. prosinca iste godine na seoskom groblju u rodnom Beregu.

U književnosti se javlja još u gimnazijskoj dobi. Svoju je prvu pjesmu objavio 1929. u gimnazijskom listu Travničko smilje. Ubrzo nakon toga, 1930-ih godina priključuje se krugu književnika bliskih Katoličkoj crkvi, okupljenih oko časopisa s kojima tada i sam uspostavlja suradnju, a u zavičajnoj periodici u Bačkoj suradnik je u gotovo svim časopisima (Bunjevačko kolo, Klasje naših ravni, Subotičke novine, Subotička Danica, Rukovet i Bačko klasje).

Osim u periodici, pjesme je za života objavio u 12 zbirki, od kojih je većina izdana u vlastitoj nakladi. Pjesničke zbirke: Biserni đerdan, Sombor, 1931; U dolini zaborava, Zagreb, 1936; Zov proljeća i mladosti, Travnik, 1938; Pod sapetim krilima, Tuzla, 1941; Elegije, Subotica, 1954; Hod pod zvijezdama, Subotica, 1955; Osamljeni mostovi, Zagreb, 1962; Pred vratima tišine, Zagreb, 1963; Pjesme o Sinu čovječjemu, Zagreb, 1965; Pod pješčanim satom, Zagreb, 1975; Molitve pod zvijezdama, Zagreb, 1979; Prema drugoj obali, Đakovački selci, 1987.

U povijesti je hrvatske književnosti zabilježen kao jedan od „istaknutijih pjesnika katoličke usmjerenosti" u XX. stoljeću, a uz Aleksu Kokića jedan je od najvažnijih pjesnika vjerskog nadahnuća među bačkim Hrvatima. Književna ga je kritika prije svega označivala za pjesnika autentične religioznosti, čija je lirika prožeta „dubokom kršćanskom inspiracijom". Ujedno, slovi i za pjesnika platonske ljubavi, romantičnih čežnja i elegičnih oslika svijeta zavičaja. Često pjesme oblikuje i u formi soneta, iz kojih isijava nostalgija, odanost i privrženost bereškomu te općenito bačkomu zavičaju. Snažni su u njegovoj poetici i nanosi socijalnih i domoljubnih elemenata. Na taj način pjesnički usmjeren, literarno se formirao i nastavio djelovati izvan modernističkih struja hrvatske književnosti, napose onih dominantnih nakon Drugoga svjetskoga rata, zbog čega je izostajala i književno-znanstvena interpretacija i valorizacija. Pjesme su mu prevođene na njemački, španjolski, slovenski i češki te uvrštene u desetak antologija. U knjizi Poezija i pjesnička proza iz 2007. godine, koju je priredio Nedjeljko Mihanović za ediciju Matice hrvatske Stoljeća hrvatske književnosti, zastupljen je, uz Srećka Karamana i Jakšu Ercegovića, s pjesmama iz nekoliko svojih zbirka.

U prozi se pojavljuje 1937. sa zbirkom pripovjedaka Marija : lirska novela. Nakon toga slijedila je objava nekoliko romana, koji su bili iznimno popularni i omiljeni kod čitatelja. Prvi mu je roman Šana se udaje, koji je izlazio u nastavcima u Subotičkim novinama 1939. (br. 22-52) i 1940. (br. 1-5). Roman koji donosi slike iz šokačkoga života i neslomivu ljubav dočekao je još dva izdanja (1943. i 1980.), ali i dramatizaciju i scensko izvođenje. U svojim proznim djelima tematizira uglavnom događaje i motive iz narodnoga života rodnoga kraja, snažno se naslanjajući na tradiciju kršćanske moralne proze. Za života je objavio četiri romana - nakon Šana se udaje, uslijedili su Maturant : roman samoprijegora i ljubavi (Osijek, 1944.), zatim Pod teretom ljubavi : roman iz života bačkih Hrvata (Osijek, 1944.) te Neugasivi plamen (Zagreb, 1969.), a u rukopisu su mu ostala još tri: Niz tamne stube iz 1940., Pod bičem spoznaje iz 1943. i Kći sunčanih žala iz 1944. Njegovo djelo Dječak sa žitorodnih ravni također je ostalo neobjavljeno.

Autor je i epske pjesme Marin i Stana, koja je u nastavcima izlazila u Subotičkim novinama (br. 8-14/1941.) sve dok Drugi svjetski rat nije prekinuo izlaženje toga lista te nije objavljena do kraja. Osim toga, prema zapisima Josipa Andrića, autor je i dviju drama, od kojih je jednočinka Dida Tomin jid izašla u Subotičkoj Danici za 1936., a druga je ostala u rukopisu. Preveo je roman ruske katoličke književnice Nadežde Lappo-Danilevske K sreći, koji je objavljen 1936.

Bio je član Hrvatskoga književnoga društva sv. Ćirila i Metoda, Društva hrvatskih književnika i član uredništva Hrvatske književne revije Marulić od osnutka 1968. U Zagrebu jedna ulica nosi njegovo ime, a u rodnom je Beregu 4.srpnja 2004. na njegovu rodnu kuću u ulici Ive Lole Ribara 23 postavljena spomen-ploča. Bilo kakvi daljnji koraci u očuvanju same kuće izostali su te je polako nagriza zub vremena. U povodu 70. obljetnice života i 50. obljetnice stvaralaštva 1982. u rodnom Beregu uručena mu je povelja pape Ivana Pavla II. kojom mu se odaje priznanje kao uglednom katoličkom djelatniku.
(http://www.zkvh.org.rs)

Tekst: Marina Balažev

Časopis Matica

 

Hrvatski iseljenički zbornik

 

Kontakt info

  • HRVATSKA MATICA ISELJENIKA
  • Trg Stjepana Radića 3
  • 10000 Zagreb, Hrvatska
  • Tel: +385 1 611 51 16
  • Fax: +385 1 611 15 22
  • Mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.