Odlazak uglednoga jezikoslovca Branka Franolića

Branko FranolićU Londonu nas je jučer zauvijek napustio ugledni jezikoslovac, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te  veliki hrvatski rodoljub dr. Branko Franolić.

Rodio se 2. srpnja 1925. u Rijeci. Po svršetku mature 1944. godine na Drugoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu Franolić je upisao studij engleskog, francuskog i talijanskog jezika te južnoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a nastavio 1952. godine kao dobitnik stipendije International Exchange Councila u Harlech College u Walesu, a kasnije na  Cambridge University u Engleskoj. Iste je godine zatražio politički azil koji mu Velika Britanija odbija pa odlazi u Francusku. Franolić ponovo počinje studij engleske i američke povijesti, filologije i civilizacije 1953. pri visokom učilištu Slobodne Europe u Strassbourgu u Francuskoj gdje i diplomira 1957. anglistiku i amerikanistiku. Po završetku studija 1958. prelazi u Pariz. Studij francuske i opće lingvistike produžio je u postdiplomskoj školi Ecole pratique des hautes etudes na Sorboni u Parizu gdje je 1977. i doktorirao s tezom Les mots d”emprunt francais en croate (Francuske riječi u hrvatskom jeziku). Franolić u Francuskoj predaje na različitim školama i učilištima a 16 godina na prestižnom Sveučilištu Rene Decartes (bivša Sorbonne). Sa suprugom i djecom nanovo se 1974. godine vraća u Englesku. Ondje predaje francuski jezik i književnost u Beverley College, New Malden, Surrey. Od 1990. Franolilć je profesor francuske lingvistike i hrvatskog jezika pri Atkinson College, York University u Torontu u Kanadi.
Objelodanio je brojne recentne lingvističke i kroatističke studije na više jezika.
Glavna je tema Franolićeva lingvističkog rada istraživanje riječi i oblika francuskog podrijetla u hrvatskom jeziku te njihovo fonološko, morfološko i sintaktičko uklapanje i prilagođavanje hrvatskom sustavu. Plod je tih interesa, između ostalog, knjiga Les mots de”emprunt francais en croate (Francuske posuđenice u hrvatskom jeziku) objelodanjena 1976. u Parizu na oko dvije stotine stranica. Autor se bavio i sociokulturnim aspektima francuskog utjecaja u Hrvatskoj koje je sažeo u djelu tiskanom u Parizu 1975. pod  naslovom I”inflluence de la langue francaise en Croatie, aspects socio -historiques (Utjecaj francuskog jezika u Hrvatskoj: društveno-povijesni aspekti). O povijesti hrvatskog jezika i leksikografije Franolić je  pisao u ponajboljim svjetskim znanstvenim časopisima i drugim publikacijama. Prisjetimo se samo časopisa Lingua (Amsterdam 1969., 1970., 1971.,1976., 1980., …) Linguistics (The Hague 1971.), Die Welt der Slaven (Munchen 1972., 1979., 1980., …) Annali dell”Instituto universitario orientale (Napulj 1975., 1976., 1979.) Journal of Croatian Studies (New  York 1990). Studentima vrlo korisna A bibliography of Croatian dictionaries (Bibliografija hrvatskih rječnika) tiskana mu je na oko 150 stranica 1985. godine.
Njegov rad o razvitku hrvatskoga i srpskoga književnog jezika tiskan je u enciklopedijskom djelu Language Reform, History and Future (sv. 2, Hamburg 1983.). Važnu ulogu u afirmaciji hrvatskoga, ne samo jezičnog, pitanja odigrao je na primjer Franolićev pregled glavnih političkih i sociolingvističkih zbivanja u hrvatskom jeziku i oko njega, posebno u XIX. i XX. stoljeću, u djelu An Historical Survey of Literary Croatian (Povijesni pregled hrvatskog književnog jezika) tiskanom 1984. godine u Parizu. U govornoj su praksi izvorni govornici i pisci hrvatske književnosti u početnim desetljećima XX. stoljeća nastavljali ipak liniju vlastitoga gledanja na jezični razvoj ne odbacujući sasvim olako hrvatsku standardnojezičnu praksu i bogatstvo svoga književnoga izraza, usprkos tadašnjim propisima i nastojanju hrvatskih vukovaca. Rasvjetljenju hrvatske jezične problematike u slavističkim krugovima te u najširoj javnosti zapadne Europe pridonijelo je i njegovo djelo A short history of literary Croatian (Kratku povijest hrvatskog književnog jezika) koje je objelodanjena nešto ranije, 1980. godine u Parizu. Prva njegova knjiga iz tog područja La langue litteraire croate (Hrvatski književni jezik) tiskana je još 1972. u Parizu, a prevedena  je na švedski 1975.  U borbi za afirmaciju hrvatskoga jezika Franolić je neumoran pa u Parizu 1988. objavljuje sociolingvističku studiju Language policy in Yugoslavia, with special reference to Croatian (Jezična politika u Jugoslaviji, s posebnim osvrtom na hrvatski jezik). Franolićev znanstveni rad u području kroatistike u egzilu odvijao se paralelno sa otporom u domovini hrvatskih intelektualaca i svekolike hrvatske javnosti jezičnom unitarizmu nametnutom nesrpskim narodima u bivšoj Jugoslaviji. Izvorni govornici hrvatskoga jezika i hrvatski jezikoslovci stoljećima su njegovali vlastiti jezični osjećaj pa su sa svojim današnjim standardnim jezikom uključeni u međunarodnu civilizaciju neovisno o Srbima i prije njih što nije bez utjecaja i na sam lik standardnog jezika danas. Franolićeve teze vrlo su jasne i jednostavno opisane. Na jednom mjestu tako navodi (…) Odluka prema kojoj bi se književni hrvatski i srpski trebali smatrati varijantama jednog jedinog jezika donijeta je na temelju političkih razloga s obzirom na tendenciju grupiranja europskih dijalekata u okviru političkih granica u dijalekte nacionalnog jezika određene zemlje i tendenciju brkanja nacije i države, te budući da granice suvremenih europskih nacionalnih država više manje odgovaraju jezičnim područjima. Zbog njihova očitog preklapanja, stalno miješanje nacije i države donekle čini to pitanje nerazumljivim. Kako kaže švicarski pisac  Denis de Rougemont, država nije nacija, niti je nacija država. Osnovna dilema s kojom su suočeni Hrvati potječe od suprotnih, često međusobno isključivih zahtjeva koje im nameće vjernost naciji i državi. Jugoslavija nije višejezična nacija, već višejezična i višenacionalna država. Nadalje, nema standardnog srpskohrvatskog jezika niti opće  srpskohrvatske jezične norme poput standardnog engleskog ili standardnog francuskog jezika, tj. nema standardne varijante jezika koja se koristi u tiskanim djelima, na kojoj se obično predaje u školama, kojom govore obrazovane osobe i koje se koristi u radio/tv emisijama i drugim sličnim situacijama, tj. varijante koju svi govornici priznaju kao uzor, odnosno jezičnog uzora kojega određena zajednica prihvaća kao autoritativni uzor. S druge strane, hrvatski je standard doista objedinio i objedinjuje sve Hrvate u zajednicu jednog jedinog jezika. Taj kriterij podržava, možda jasnije od svih ostalih, autonomiju hrvatskog standarda. (S. Babić 1985.)“. (…) Jezična politika u bivšoj Jugoslaviji osobito s obzirom na hrvatski Franolićevim je radom raskrinkana znanstvenom objektivnošću. Tako Franolić ističe: (…) Od osnivanja Jugoslavije kao države, svaki se politički režim na vlasti morao baviti pitanjem jezika u ovom ili onom obliku. Međutim, do sada ga još ni jedan nije riješio. Poslije osnivanja jugoslavenske države, sami su Hrvati spoznali opasnosti jezičnog unitarizma. Zajednička štokavska osnova hrvatskog i srpskog književnog jezika nije bila dovoljna za premoštenje dviju znatno različitih književnih i povijesnih tradicija. Poslije 1918.  godine unitaristički upadi u jezične medije jednog i drugog jezika nisu koristili hrvatsko-srpskoj uzajamnosti. Ako je jezik doista ne samo lingvistička kategorija, nego i vrsta društvenog odnosa, treba ga osobito zaštititi od neprimjerenog upletanja. Non Caesar supra grammaticos (I. Banac, 1984). Nacionalnost se ističe kao presudno pitanje u Jugoslaviji. Međutim, komunistički vlastodršci nisu nikada smatrali nacionalna i jezična pitanja temeljnim problemima, već samo taktičkim pitanjem. Istinski federalizam jedne pluralističke, moderne svjetovne države koja bi pretvorila zemlju u demokratsku federaciju naroda i štitila prava manjina, te time djelovala protiv svake snažne centripetalne tendencije prema ponovnoj centralizaciji, bio bi riješio problem; no, to nije nikada postignuto zbog protivljenja Srbije. Međutim, kako se čini, jedino održivo rješenje bilo bi usvajanje politike koja bi jamčila jezični i kulturni pluralizam.(…)
Uspoređujući jezične prilike u ondašnjoj višejezičnoj i višenacionalnoj Jugoslaviji s drugim državama i njihovim društvenim i jezičnim prilikama koje mijenjaju poziciju tamošnjih većinskih i manjinskih jezika Franolić je pronalazio slične prilike i slične primjere i ukazivao na znanstvenu utemeljenost svojih, u tadašnjoj državi shvaćenih kao ustaških teza. Tako piše: (…) Ono što razlikuje standardni jezik od dijalekta (ili dijalekata) isto je toliko jezične koliko i političke prirode. Iako govornici danskog, švedskog i norveškog mogu slobodno komunicirati, a pritom svaki govoriti svojim jezikom, povijesni i politički razvoj doveo je do stvaranja različitih nacionalnih standarda koji su, unatoč mnogim novinama, ostali međusobno razumljivi. Razlika između jezika i dijalekta temelji se u velikoj mjeri na političkim ili kulturnim činjenicama. Tako se mandarinski  koji se temelji na pekinškom izgovoru i kantonski kojim se govori u pokrajinama Kwantung i Kwangsi smatraju dijalektima kineskog jezika premda se međusobno razlikuju više od recimo, bugarskog i makedonskog koje često opisuju kao dva različita jezika. U strogom smislu riječi i dijalekt i jezik su relativni izrazi, i teško je upotrijebiti posve jezične kriterije u podjeli  varijanti nekog jezika na zasebne jezike ili dijalekte. Kada politički dominantna etnička skupina govori određenom jezičnom varijantom, ta varijanta postaje standardni jezik. Upravna, gospodarska i politička centralizacija velikih europskih država znatno je promijenila proces jezične evolucije u tim zemljama. U većini europskih zemalja pojavio se državni jezik koji bi svi građani trebali znati. Francuski je filozof Roger Gardudy jednom rekao jezik je dijalekt koji posjeduje vojsku i mornaricu. Kad nema političke moći, nacionalna se kultura svodi na folklor, a podređeni jezik odumire smrvljen centralizirajućom birokracijom koja upravno teži samo izjednačavanju. Jezični i kulturni zahtjevi tada postaju pučka komponenta borbe protiv birokratske homogenizacije i centralističkih otuđenja koja mogu također potkopavati mogućnosti za individualnu slobodu. Sudbina portugalskog jezika te galicijskog jezika gallego kojim govori oko tri milijuna ljudi u sjeverozapadnom dijelu Španjolske, pokazuje koliko je za određeno područje važno postići političku nezavisnost kako bi njegov govor preživio kao jezik, a ne kao dijalekt. Nekada ravnopravan s kastilskim, stari galicijski jezik danas je spao na položaj lokalnog  dijalekta, premda je dao osnove za moderni portugalski. Hrvati smatraju da su njihov jezik i identitet ugroženi jer nemaju moć  upravljanja vlastitim poslovima.. (…)
Sumirajući Franolićev znanstveni rad možemo reći da je taj znanstvenik i profesor u Francuskoj i Engleskoj objelodanio desetak vrijednih jezikoslovnih knjiga na hrvatskom, francuskom i engleskom jeziku te veliki broj stručnih i znanstvenih radova u relevantnoj svjetskoj periodici o čemu svjedoči impozantna bibliografska lista. Franolićeva knjiga Filip Vezdin s contribution to Indic studies at the turn of the XIII century in Europe (Prilog Filipa Vezdina indijskim studijima na zalazu XVIII. stoljeća u Europi) potvrda je autorovih širokih kulturno povijesnih interesa i potrebe za ukazivanjem na dioništvo hrvatskih intelektualaca u opće ljudskim dosezima. O tome svjedoče i bibliografske knjige: Croatian glagolitic printed texts in the British Library General Catalogue (1994.); potom, retrospektivna bibliografija knjiga hrvatskih i stranih pisaca čija se djela odnose na Hrvate i na Hrvatsku, a koja su tiskana u rasponu od XVI. stoljeća do naših dana i koja, u sadržajnom smislu, obuhvaćaju i XV. stoljeće - a nalaze se u nacionalnoj Britanskoj knjižnici na ukupno 12 jezika na 246 stranice Books on Croatia and Croatians Recorded in the British Library: General Catalogue, Vol. 1. (1996.). Franolić je popisao na ovu temu još dva bibliografska sveska o izdanjima Britanske knjižnice: 1997. 2. svezak - kulturna povijest, a 1998. 3. svezak - Hrvatska literatura od Marulića do Mihalića.

Tekst: Vesna Kukavica

Časopis Matica

 

Hrvatski iseljenički zbornik

 

Kontakt info

  • HRVATSKA MATICA ISELJENIKA
  • Trg Stjepana Radića 3
  • 10000 Zagreb, Hrvatska
  • Tel: +385 1 611 51 16
  • Fax: +385 1 611 15 22
  • Mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.