13.11.2008. Roman Die Namenlose - slikanje suvremene urbane zbilje
	Tekst: Boris Perić

Svečano predstavljanje romana Die Namenlose vodeće mlade njemačke književnice Jagode Marinić iz (Nagel & Kimche, München) održat će se danas na glavnoj pozornici 31. Interlibera. Uz Matičinu ravnateljicu Daniru Bilić, o romanu će govoriti germanist Boris Perić i književnik dr. Srećko Lipovčan. Ulomke romana na hrvatskom jeziku interpretirat će dramska umjetnica Kristina Krepela. Književni susret s Jagodom Marinić jedan je od središnjih kulturnih događaja 31. Interlibera, budući da Marinićkin roman Die Namenlose pokazuje autoričino majstorsko slikanje suvremene urbane zbilje.
Postoje priče koje je nemoguće ispričati i tu bi vjerojatno bilo pametno slijediti Wittgensteinov naputak prema kojem o onome, o čemu se ne može jasno i razgovijetno govoriti, valja šutjeti. Ali postoje i priče koje je nemoguće ispričati, iako se takoreći nameću same od sebe, suvereno i artikulirano, gotovo bismo rekli da nas sile da ih uobličimo. A u što to? U priču. I tu nužno započinju poteškoće. Jer, priča koja traži da bude ispričana – priznavali joj mi nešto poput vlastitog života ili ne – i priča koju pričamo, uvjereni da smo je pronašli, počesto neće biti jedna te ista, ma zvučale one slušaču ili čitatelju i sasvim jednako. Razlika pritom mirno može ostati neizgovorena. Tu, čini se, također vrijedi Wittgenstein: Neizrecivo, doduše, postoji, ono se pokazuje, zove se mistično.
Jagoda Marinić priča nam takvu priču. Njen roman “Bezimena” – na koricama knjige pročitat ćemo da je posrijedi priča o ljubavi - tečan je, čitak i pitak, a opet, neizrecivosti kao u priči. Ali što je to neizrecivo uz tako izgovorljivu temu, pitat će netko, odnosno, da prerano zabodemo prstom u srž problema, je li posrijedi zaista samo ljubavna priča? Slutnja neizrecivog (mističnog, ako nam je tako draže) kod Jagode Marinić nije upisana izravno u tekst. Ona se pokazuje u podvojenosti pripovjedačkog “ja”, a promotrimo li bolje, zamijetit ćemo da rasap seže i dalje: uz dnevno i noćno “ja” anonimne pripovjedačice – emotivno osakaćene žene na pragu tridesetih, koja pred asocijalnim roditeljima iz provincije bježi u Berlin, gdje se zapošljava u knjižnici, provodeći dane u sustavnom gajenju odbojnosti prema svemu što je okružuje – treća pripovjedačka instanca kao da pripada samoj priči, koja se, koliko joj prve dvije dopuštaju, bori za mjesto pod suncem vlastita smisla. O rasapu pripovjedačičina ega i zategnutom odnosu među njegovim polovicama nešto kasnije, zasad samo ovoliko: Nema priče koja ne bi htjela biti ispričana, poznavali je mi ili ne.
U slučaju “Bezimene”, o iznalaženju priče ovisit će, međutim, daleko više od zadovoljenja pukog logičkog mozaika. Za pripovjedačicu i njene pripovjedačke polovice bit će to potraga za izgubljenim životom, a za čitatelja, dakako, što potpuniji doživljaj teksta. Upitana jednom zgodom koja joj je najdraža knjiga, Jagoda Marinić odlučila se za roman “Rayuela” (Školice) Julia Cortazara, priču koju, kako je obrazložila svoj izbor, “ne stvara pisac, već čitatelj”. Na stranu sad svi demodirani postmodernistički slogani, ali simbiozi čitatelj-autor ipak ne bi trebalo odricati legitimitet. Sam Cortazar opisao je svoj roman kao “metafizičku zaušnicu u smislu zena”, nudeći čitatelju dva načina čitanja njegovih poglavlja: linearni i na preskoke, što je sugerirano i u naslovu. E, pa onda, nudi li Jagoda Marinić naputke za čitanje “Bezimene” i što, zapravo, sugerira naslov?
Linearna struktura – roman je podijeljen na po sedam poglavlja “budnosti” i “sna”, pisanih iz različitih perspektiva u odnosu na pripovjedačičino noćno i dnevno “ja” – predlaže, naravno, linearno čitanje. Kratke aluzije na moguću priču, utisnute u niz fusnota i umetnutih tekstualnih fragmenata, pritom se slobodno mogu doživljavati kao neka vrsta vezivnog tkiva. Na taj način, međutim, vanjska priča o ženi koja je izgubila bol i suze, pa samim time nije više sposobna ni za ljubav (a ipak se, krajnje šeprtljavo, zaljubljuje), gubi početak, jer taj ćemo uzalud tražiti na prednjim stranicama knjige. U pripovjedačičinu životu nešto se očevidno prelomilo, ostavivši za sobom emotivnu pustopoljinu, ali i podvojenost glasova njene svijesti i savjesti na dnevne i noćne. Što je to točno moglo biti – ljubavni brodolom, roditeljska trauma ili nešto treće? – nalazi se gotovo izvan teksta, u sferi šaputanja, izvrtanja i nijemog grča što ga je svatko bar jednom osjetio, kad je valjalo priznati nešto istinski neugodno. Izvjesno je jedino da je upravo taj moment pripovjedačicu lišio imena, ostavivši je kao otupjelu, podvojenu jedinku u razderanom svijetu nesnosne dnevne stupidnosti i ništa snošljivije noćne patetike. Bol, koju je pripovjedačica pritom izgubila, kodirana u noćnim monolozima kao uvjet emotivnosti, postaje tako predmetom tugaljive potrage za dobrovoljno napuštenim životom, pa je priča, koja do kraja ostaje neispričana, zapravo i priča o boli, u kojoj se “zen-metoda metafizičkih zaušnica” pretače u retoriku prilično crnog dnevnog humora, usmjerenog još jedino na zazivanje bezbolnog svijeta.
Doista, kritika je gotovo jednoglasno zamijetila da autorica u svom romanu pričanje priča nadomješta oslikavanjem situacija, što nam, opet, sugerira i određenu mogućnost nelinearnog čitanja. Sve to, naravno, ni izdaleka ne bi bilo moguće bez filigranskog jezičnog tesanja teksta, da ne kažemo zavidne jezično-stilističke razine, koja u vještim kombinacijama pritajene metafikcije i priručnih metafora svakodnevnog života ipak samo uvjetno dopušta prodor noćnih glasova u dnevnu stvarnost. Filozofi bi tome zacijelo dodali da je posrijedi rascjep između autentične i neautentične egzistencije i time dobrano promašili autoričinu pripovjedačku intenciju. Jer, neautentični svijet alkoholiziranih roditelja, berlinske knjižnice i jalovih razgovora o moralnosti i sadržaju knjiga, pripovjedačičinih do zla boga korektnih i socijalnih sustanara, pa i samog Ivana, intrigantnog barmena u kojeg se pripovjedačica pred kraj romana nevoljko i bezuspješno zaljubljuje, samo je kulisa pred kojom se odvija jedna isto tako neautentična, premda ne baš atipična životna priča, obilježena nelagodom, odricanjem i negiranjem. Da se te dvije razine međusobno uopće razlikuju, zasluga je autoričinog vrsnog baratanja jezičnim instrumentarijem, premda će čitatelj mjestimice ipak ostati u nedoumici obraća li mu se pripovjedačičino noćno ili dnevno “ja”.
U svom romanu “Zeleno lice” Gustav Meyrink emotivnu nedodirljivost jednog od likova, koji je za života pretrpio dosta boli, objašnjava kabalističkom metaforom zamjene mjesta unutarnjih svjetala, tako da spomenuti nesretnik sad “misli srcem, a osjeća mozgom”. U neku ruku ta metafora baca svjetlo na situaciju protagonistkinje romana “Bezimena” – tek s razlikom što se u njoj bar polovica osobnosti još protivi takvoj vrsti blažene rezignacije -, ali i životnu situaciju mnogih, ne samo mlađih žitelja suvremenog svijeta, kojima su njegovi egzistencijalni, socijalni i moralni uzusi slijedom izvrtanja u vlastitu perverziju u nekom trenutku postali nepotrebnim naporom. “We don't feel!”, vrištala su svojedobno prva grla punka, utiskujući, što iskreno, što zbog poze, pečat rezignacije čitavoj generaciji. Jagoda Marinić izgovara tu rečenicu poluglasno, bojažljivo, gotovo šaptom, te – što je najvažnije – krajnje individualno, kao što priliči vremenu kojem pripada njen istančan literarni senzibilitet.
Jagoda Marinić, spomenimo i to, rođena je 1977. u njemačkom Waiblingenu kao dijete hrvatskih emigranata iz Dalmacije. Po studiju germanistike, anglistike i politologije zarana počinje pisati, tako da joj je “Bezimena” već treća objavljena knjiga. Sretno uronjena u jezično-stilističku riznicu njemačkog govornog prostora, “Bezimena” se svojom vanjskom radnjom savršeno uklapa u egzistencijalno-socijalne okvire europske današnjice, obilježene fragmentacijom, zbunjenošću i nesigurnošću s jedne, te neumoljivim zahtjevima za korektnošću i formom s druge strane. U autoričinim jezičnim vizualizacijama – spominjanje likovnih umjetnika poput Josepha Beuysa ili Anselma Kiefera u tekstu zacijelo nije bez namjere – to je itekako primjetno. Nesnosnu formu svakodnevne nelagode evocira tako mlad par, s kojim pripovjedačica dijeli stan, ali i noćni igrokaz bolnice u kojoj čeka majčinu smrt, tugaljivi stereotipi u Ivanovu udvaranju, ali i naoko usputni prizori ulice, vlaka ili kafića, u kojima nezvani namjernici i nametnute situacije grubo ometaju iznuđen sklad njene dobrovoljne emotivne izolacije. Sve to, dakako, ostaje rezervirano za percepciju dnevnog “ja”, koje ono noćno sa zvonom budilice nemilice tjera na spavanje.
Jedna od bitnih scena za razumijevanje tih neurotičnih emotivnih pejzaža odvija se u knjižnici, gdje ogorčena čitateljica uz podršku šefice zdušno prosipa žuč nad nemoralnošću u knjigama Vladimira Nabokova, što ih je unatoč zgražanju, naravno, uzela čitati: “U bitnome, broji se samo radnja! Dame koriste čak i američki pojam plot. Jer, priča prema današnjem razumijevanju treba imati plot. Prema današnjem razumijevanju priča manje nego ikad treba nešto poput plota, rado bih rekla, ali šutim.” Plot - definiran kao uzročno-posljedična veza fiktivnog tijeka događanja sa zadanim krajem – ne postoji za pripovjedačicu, ali ni za autoricu “Bezimene”. Ako ćemo pravo, plot ne postoji ni u stvarnosti, ma koliko ga tražili i pronalazili u knjigama ili filmovima. Zaziranje od plota odlika je, pak, literature koja ne pretendira postati hit, ali u isti mah ne odustaje ni od kvalitete, što bi svakako valjalo reći, ali možemo i šutjeti, jer šutnja, bar u književnosti, itekako voli izreći neizrecivo.
Stvarnost – dotaknimo se zaključno i tog teško uhvatljivog pojma – autorici ipak nije nimalo strana. Život “Bezimene”, reći će noćno “ja” na jednome mjestu, sićušan je polaroid stvarnosti: “Kroz sve te godina ona ne vidi ništa osim tog polaroida, sve dok se on u njoj ne učvrsti kao jedina istina, kao i kod većine ljudi.” Na pripovjedačkom planu snimak stvarnosti, međutim, ne zaziva u tolikoj mjeri realističnost i egzaktnost, koliko stoji za autoričinu strast prema verbalnom oslikavanju situacija i stanja nauštrb vremenski determinirane, sukcesivne radnje. Možda se u tom strukturalnom otklonu od klasične predodžbe o romanu zapravo krije razlog što neki kritičari u “Bezimenoj” nisu bili skloni prepoznati tu zahtjevnu književnu formu. Čitamo li pozornije, zamijetit ćemo, međutim, da u “Bezimenoj” itekako postoji vrijeme, možda ne kao okvir protočnosti i prolaznosti, ali sasvim sigurno kao gusta, prozirna masa u čijoj se nutrini naziru zauvijek zatočene slike bezbolne boli i bezazlenih suza. Istinska ključna rečenica romana, u kojoj se, više nego što bismo bili spremni priznati, zrcali nepatvorena čežnja za malčice potpunijom egzistencijom, stoga bi mogla glasiti: “U sljedećem životu – postati jantar!”

Jagoda Marinić u društvu Grozdane Cvitan i Borisa Perića