Iako se velika jezikoslovna izdanja, pogotovo rječnička, objavljuju nakon dugih najava i uz popriličnu medijsku pozornost, Rječnik sinonima hrvatskoga jezika samo se tiho pojavio u knjižarama. Neobičnost takva tretmana tim je veća što se radi o pionirskom djelu u hrvatskoj leksikografiji, no možda odgovor leži u tome što iza njega ne stoji neka domaća znanstvena institucija, koja bi se njime - i s pravom - hvalila kao velikim pothvatom, već izdavačka kuća drugačijeg profila (Jesenski i Turk) i tek dvije autorice sa stalnom adresom u inozemstvu. Jedna je Ljiljana Šarić, kroatistica i redovita profesorica na Humanističkom fakultetu Sveučilišta u Oslu, koja se školovala u Hrvatskoj i radila u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu. U Institutu je u to vrijeme boravila i suautorica Rječnika Wiebke Wittschen, njemačka kroatistica, te su zajednički radile na hrvatsko-njemačkom rječniku sinonima. No, pokazalo se da je izrada hrvatskog praktičnog rječnika sinonima posao koji mora tom projektu prethoditi. Kako su autorice na rječniku intenzivno radile dok su boravile na njemačkim sveučilištima, tako je i prvo, zapravo pilot-izdanje 2003. godine izašlo u ograničenoj nakladi u Njemačkoj i bilo je slabo poznato i teško dostupno hrvatskoj publici. Tako je prvi hrvatski rječnik sinonima nastao i izašao u sredini kojoj su, kao većini europskih jezika, rječnici sinonima uobičajena leksikografska izdanja i ima ih različitih opsega i namjene. No, nama je rječnik sinonima nasušno potreban pa su autorice prvo izdanje proširile, dopunile novom građom i objavile ga kao veliki rječnik koncipiran abecedno, na više od tisuću stranica i s više od 11 tisuća natuknica. U prvom su dijelu abecedno poredane natuknice i njihovi sinonimni nizovi (koji pak kreću od riječi značenjski bliže natuknici prema slabijoj vezi). Drugi je dio indeks, koji bitno olakšava snalaženje jer su u njemu navedene sve riječi koje se nalaze u prvom dijelu s uputom pod kojom ih se natuknicom može naći. Prije početka rada na rječniku sinonima potrebno je definirati sinonimiju, a oko toga u jezikoslovlju još ne postoji konsenzus. Zapravo, mnogi će jezikoslovci reći da pravih sinonima u jeziku nema, a s tim se u uvodu Rječnika slažu i autorice. Ipak, pitali smo Ljiljanu Šarić nalazi li neki primjer potpune sinonimije u hrvatskom jeziku? »Kandidati za potpunu sinonimiju mogu se možda pronaći među stručnim izrazima: u nekim strukama uobičajili su se i domaći naziv i naziv stranog podrijetla, primjerice suglasnik i konsonant ili jezikoslovlje i lingvistika. Međutim, i u tim slučajevima stil se iskaza mijenja kad se jedna riječ zamijeni drugom«, kaže Šarić. Ta autorica dodaje da bi »istoznačnost, prava, potpuna ili apsolutna sinonimija značila da su dvije riječi međusobno zamjenjive u svim kontekstima. To je, pak, vrlo rijetko slučaj. Čak i kad se članovi nekog sinonimnog para - izolirani iz konteksta - čine istoznačnima, pokazuje se da ima konteksta u kojima je uporaba jednoga člana djelomično ili potpuno neprihvatljiva. Tako je prihvatljiva sintagma »otvarati vatru«, a ne »otvarati oganj«, premda vatra i oganj imaju zajedničku značenjsku jezgru«, objašnjava Ljiljana Šarić. Tomo Maretić je, primjerice, držao da su riječi brz i hitar, koje autorice u Rječniku navode odmah jednu iza druge, istoznačnice, dok autorice smatraju da ti pridjevi nisu zamjenjivi u svim situacijama, što bi bio kriterij istoznačnosti. Za neke je pojmove teško naći i bliskoznačnice, recimo, u nazivlju, ako izuzmemo paralelnu uporabu hrvatske riječi i riječi stranog podrijetla. Ljiljana Šarić navodi i da za mnoge izvedenice, kao što su mljekar i pekar, nisu pronašle sinonime, kao i za osnovne, jednoreferentne riječi (npr. ruka, voda). Međutim, sve riječi mogu stupati u odnose relativne sinonimije. Relativnost može značiti da se značenje samo djelomično podudara (vreo-vruć-topao), da su neke riječi u nizu u svojoj ekspresivnoj i uporabnoj vrijednosti obilježene, a druge nisu (lice - faca - njuška). Rječnik sinonima donosi moguće zamjene i za riječi za koje se na prvi pogled čine da nemaju pravih sinonima: primjerice, u slučaju riječi stolica, to su nazivi za različite vrste predmeta koji bi se mogli tako imenovati - sjedalica, počivaljka, naslonjač pa i tron. A ako se za neku riječ ne može naći standardnojezična bliskoznačnica, može se možda naći njoj bliskoznačan regionalizam, dijalektalizam, žargonizam ili razgovorni izraz, od kojih autorice nisu bježale. Dugačke sinonimne nizove imaju pak mnogi opisni pridjevi (lijep, slab) te glagoli širokog, nespecifičnog značenja kakav je glagol ići, čiji sinonimni nizovi donose riječi i za različite vrste kretanja (teturati, klipsati, marširati....). Autorice su se trudile naći što više bliskoznačnica za svaki pojam naveden u Rječniku, što podrazumijeva i »rizik« uvrštavanja riječi koje nisu baš u bliskoj značenjskoj vezi, kao na primjer pridjevi majstorski i kvalificiran ili vragolast i duhovit. No, Ljiljana Šarić podsjeća da je svako proučavanje bliskoznačnosti istodobno i proučavanje razlika među riječima. Osim toga, rječnici sinonima su praktični priručnici, prije svega namijenjeni su onima kojima je potrebna sugestija o srodnim riječima i asocijativno povezivanje leksema bliskih značenja. »Tako riječi vragolast i duhovit dijele neke značenjske sastavnice, i to je kriterij njihova navođenja kao bliskoznačnica«, objašnjava. Autorice su u svakom slučaju napravile golem posao i ponudile stručan i temeljit Rječnik koji može koristiti svakomu tko je u potrazi za riječju kojom bi zamijenio onu koja mu pada na pamet. Autorice bi rekle - posebno onima kojima je riječ dio posla.
Od jednojezičnika do interneta Rječnik sinonima hrvatskoga jezika zamišljen je kao praktičan priručnik, i to je odredilo koja će se građa uzeti u obzir. Ljiljana Šarić navodi da su osnovnu građu za rječnik pružili jednojezičnici hrvatskoga jezika koji su u vremenu izrade bili dostupni te neki stariji hrvatski i srpski rječnici koji su koristili i hrvatsku građu. U prikupljanju građe korišteni su i dvojezični rječnici, a kao inspiraciju i putokaz za pronalaženje građe autorice su se koristile i stranim rječnicima sinonima i tezaurusima. Uz to, građu su pronalazile u dostupnim korpusima tekstova, u manjim korpusima književnih djela i novinskih tekstova te na internetu. Korpusi različitih tekstova i internet nisu samo izvor građe, nego pružaju i kontekste - tek u kontekstu se može provjeriti mogu li dvije riječi doista biti u bliskoznačnom odnosu, u čemu su slične, a u čemu različite. A tamo gdje nisu pomagali izvori, kako kaže Šarić, »praznine« u sinonimnim nizovima popunjavali su jezično znanje i intuicija izvornoga govornika.
Imamo li problem ili izazov Koje sve razlikovne nijanse možemo naći među bliskoznačnicama? Sinonimi se razlikuju, objašnjava Ljiljana Šarić, ili po širini i specifičnosti iskazanog koncepta (ići - gegati se), po stupnju neutralnosti (debeo - salast), intenzitetu iskazanog značenja (nelijep je eufemistički izraz u odnosu prema ružan, sravniti sa zemljom značenjski je intenzivnije nego srušiti), po stilu (djevojka - cura), stupnju emotivnosti (otac - tata), po pripadnosti dijalektu ili žargonu u odnosu prema standarnoj uporabi (kužiti - razumjeti). Također, u uporabi sinonima očituju se različite namjere govornika u odnosu prema sadržaju iskaza: ista stvar može biti opisana ili kao izazov ili kao problem, ovisno o tome kako se govornik osjeća u nekoj složenoj situaciji. A sve više i politička korektnost nalaže da se problem (najčešće fizički hendikep) zamijeni s izazovom. Pa i u slučaju problema korupcije u Hrvatskoj mogli bismo reći da je to izazov, makar za policiju. (Vjesnik- Barbara Matejčić)
