Pomoć Hrvata iz Njemačke uspostavi samostalne Republike Hrvatske očitovala se u ogromnim ljudskim i materijalnim doprinosima, a danas su mnogi od njih duboko razočarani prijašnjim hadezeovskim pozivima da se vrate u domovinu, te sadašnjom ravnodušnošću prema njima kako u vlasti tako i u pučanstvu njihove domovine o U Njemačkoj stasa druga i treća generacija Hrvata, kojih je ondje oko 400 000 i koja se sve više germanizira ili europeizira

Ovaj tekst nije i ne može biti znanstvena studija. Autor se uzalud trudio da dobije dovoljno podataka o hrvatskoj zajednici u SR Njemačkoj, ali na žalost mu to nije uspjelo jer organiziranost Hrvata u ovoj zemlji gubi na snazi čim se odnosi na veće prostore; najveća je u gradovima, zatim nešto slabija u saveznim zemljama (pokrajinama), da bi bila, uz neke iznimke, najlošija na federalnoj razini. Raznim hrvatskim organizacijama poslali smo petnaest upita na koje smo dobili samo pet odgovora.

Koliko uopće ima Hrvata u Saveznoj Republici Njemačkoj? O tome postoje samo procjene ili nepotpuni njemački službeni podaci. Prema statistikama (nad)biskupija u Njemačkoj je početkom 1999. bilo oko 350 000 Hrvata, što iz Republike Hrvatske, što iz Bosne i Hercegovine, ovi potonji čine, po nekim procjenama, oko 50 posto hrvatskog življa u ovoj zemlji.

Međutim, prema njemačkim službenim statistikama Hrvata među strancima u SR Njemačkoj ima 213 954 (Spiegel Almanach 2001), a nalaze se među gastarbajterskom populacijom tek na šestome mjestu, iza Turaka, Jugoslavena, Talijana, Grka i Poljaka. Ove razlike tumače se time da jedan dio Hrvata nije promijenio oznaku o svojoj nacionalnosti kod njemačkih ureda za strance, iako su hrvatska diplomatsko-konzularna predstavništva i hrvatske udruge godinama propagirali te promjene, tako da se podaci njemačkih (nad)biskupija mogu smatrati točnijima jer su dobiveni na temelju plaćanja crkvenog poreza. Možda Hrvata ima još i više jer jedan, premda mali dio, ne plaća crkveni porez, ali ima ih i neprijavljenih, tzv. ilegalaca. Prije bi se moglo reći da Hrvata u Njemačkoj ima oko 400 000 nego nešto više od 200 000, koliko ih je zabilježeno pod rubrikom te nacionalnosti u njemačkim uredima za strance.

Odakle Hrvati u Njemačkoj?

Prije Drugoga svjetskoga rata Hrvata u tadašnjoj Njemačkoj bilo je vrlo malo. Bili su to uglavnom fizički radnici u rudarstvu i industriji, ali njihov broj bio je zanemariv. Hrvatska iseljavanja bila su usmjerena uglavnom na Australiju, Novi Zeland, Ameriku i Kanadu.

Tijekom Drugoga svjetskoga rata njemačke su vlasti "odšlepale" u svoju zemlju neke Hrvate, (to su bili tzv. Fremdarbeiteri) koji su nakon sloma nacizma ostali u ovoj zemlji.
Koliko ih je bilo, nije poznato.

Prvi gastarbeiteri (gostujući radnici, naziv koji je sve manje u uporabi i u Njemačkoj jer odavno nije adekvatan) počeli su dolaziti iz Hrvatske kao dijela Jugoslavije nakon 1948.

Oni su u Njemačkoj zatekli i stanoviti broj političkih emigranata koji su u Njemačkoj našli utočište poslije bleiburške tragedije. I njihov broj nije poznat. Cijelo vrijeme postojanja komunističke Jugoslavije u Njemačku su dolazili gastarbeiteri, ali i politički emigranti, premda je ovih potonjih bilo znatno manje u usporedbi s legalnim stranim radnicima iz Jugoslavije. Kontakti između političkih emigranata i hrvatskih gastarbeitera bili su vrlo sporadični i rijetki. Jugoslavenska službena predstavništva budno su pazila da ne dođe do tih "miješanja", bojeći se emigrantske promidžbe. No gastarbeiteri su mogli slobodno kupovati emigrantske publikacije barem na njemačkim kolodvorima koji su dugo vremena bili stalna sastajališta "naših građana privremeno zaposlenih u inozemstvu", kakvim je kobasičarsko dugim nazivom službena jugoslavenska propaganda nazivala gastarbeitere iz Jugoslavije u stranome svijetu. Ta "privremenost" kod nekih traje i danas.

Institut za migracije u Zagrebu objavio je brojne i vrlo utemeljene radove o problematici gastarbeiterstva pa o tome nećemo pisati. Pojednostavljeno izraženo, može se reći da je odlazak radne snage iz Hrvatske i Hrvatima naseljenih dijelova Bosne i Hercegovine u Njemačku i ostale zapadne zemlje više koristilo tim zemljama nego dvjema državama u kojima su Hrvati sad konstitutivni narod.

Tvrdnja Vladimira Bakarića da je gastarbeiterstvo naš (jugoslavenski) doprinos u međunarodnoj gospodarskoj razmjeni posve je promašena. Svojim porezima i troškovima života strani su radnici mnogo više dali zemljama koje su ih "ugostile" nego svojim domovinama.

Najveći dio Hrvata u Njemačkoj neće se vratiti u svoje države. Političkih emigranata više nema. Sve priče o masovnom povratku bivših gastarbeitera više su bile promidžbena magla hadezeovskog režima nego stvarnost, a nova vlast, premda načelno podržava povratak, praktično ništa ne čini da se ostvari.

Hrvati u Njemačkoj prije sloma Jugoslavije

Komunistička je propaganda godinama trabunjala o "opasnim ustaškim emigrantima" u Njemačkoj. Veći dio tih izbjeglica nije imao nikakve veze s ustaškim pokretom i NDH. U prvim godinama, dapače i nekoliko desetljeća, najvažniju ulogu među hrvatskimpolitičkim emigrantima u Njemačkoj igrao je Hrvatski narodni odbor (HNO) pod vodstvom pravaša i kasnijeg Pavelićeva protivnika dr. Branimira Jelića. U početku su s njim surađivali mnogi istaknuti Hrvati u Europi i svijetu, primjerice čak i bivši vodeći hrvatski komunist dr. Ante Ciliga. No uskoro je UDB-a ubacila u Jelićevu organizaciju svoga agenta Miroslava Varoša (on je istodobno bio i doušnik njemačke špijunske službe Bundesnachrichtendiensta), pa se HNV počeo raspadati. Posve se kompromitirao kad je Jelić preko nekih sumnjivih osoba pokušao nekakvu mutnu suradnju sa Sovjetskim Savezom, što njegov sin Werner (u intervjuu Nedjeljnoj Dalmaciji od 14. svibnja 1999.) smatra legitimnim, tražeći za svoga oca ime ulica u Splitu i Omišu. Zbog Jelićevih navodnih veza s Moskvom predstavnici Hrvatskoga proljeća bili su dospjeli u opasne poteškoće. HNO je u M.nchenu izdavao mjesečnik oscilirajuće kvalitete "Hrvatsku državu", ali je pri kraju Jelićeva života njegovo djelovanje gotovo potpuno izgubilo na intenzitetu.

Živost među političke emigrante u Njemačkoj unijeli su izbjeglice nakon sloma Hrvatskog proljeća. U Njemačku dolazi Bruno Bušić koji najprije piše u Kušanovoj "Novoj Hrvatskoj" da bi kasnije osnovao svoju organizaciju i pokrenuo svoje publikacije. Bušićevi ljudi bili su suorganizatori poznate otmice zrakoplova u SAD-u s kojim su htjeli bacati letke nad Hrvatskom, ali su zaustavljeni pri međuslijetanju u Parizu.

Takve i slične nasilne akcije (primjerice napad na jugoslavensko predstavništvo u Bad Godesbergu kraj Bonna), nanijele su veliku štetu ugledu hrvatske emigracije, s čime se, dakako, ne slažu protagonisti tih pothvata. O tome je autor ovog članka polemizirao s Mladenom Schwarzom koji je zastupao ideju da je bilo bolje što su Hrvati u inozemstvu ponekad "pokazivali zube" projugoslavenskom Zapadu. (Nedjeljna Dalmacija, 6. studenoga 1998.)

Nakon sloma Hrvatskog proljeća sve više se u Njemačkoj osnivaju hrvatski kulturni klubovi, što je prije Proljeća bilo nezamislivo, premda su Slovenci i Makedonci neprekidno imali svoje nacionalne klubove. Hrvate, Srbe, Crnogorce i Muslimane službena je Jugoslavija trpala u tzv. jugoslavenske klubove koji su bili pod stalnom prismotrom njezinih diplomatsko-konzularnih predstavništava, što praktično znači pod kontrolom UDB-e. U tim je klubovima bilo i Hrvata, nisu oni svi bili projugoslavenski orijentirani, no glavnu riječ su ipak imali "osvjedočeni Jugosloveni".

U tim klubovima uglavnom se njegovao folklor i priredbe u duhu "bratstva i jedinstva".
Slomom Jugoslavije brzo su se počele raspadati i jugoslavenske udruge u Njemačkoj, odnosno pretvorile su se u srpske. Jedan dio tih klubova preimenovao se u hrvatske, i danas djeluju u hrvatskome duhu i s hrvatskim sadržajima.

Uloga Katoličke crkve kao nacionalne institucije

Od svih hrvatskih institucija u Njemačkoj hrvatske katoličke misije igrale su i igraju najvažniju ulogu. Katolička crkva u Hrvata bila je prva koja je shvatila važnost djelovanja među gastarbeiterima. (Pogledati "Novi kodeks i iseljenici", Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1986.) Svjetovne vlasti u Hrvatskoj i Jugoslaviji na njih su gledali, da se izrazimo prostonarodno, uglavnom kao na "krave muzare" jer su svojim novčanim pošiljkama, (pretpostavlja se oko nekoliko stotina milijuna DEM godišnje) spašavali od propasti vječno poljuljano jugoslavensko gospodarstvo.

Poslije Drugoga svjetskoga rata u Njemačkoj nije bilo organizirane hrvatske pastve. Kraj rata zatekao je u Zapadnoj Njemačkoj sedam hrvatskih svećenika. Godine 1952. izlazi apostolska konstitucija "Exsul Familia" prema kojoj je uređena inozemna pastva.

Sveta kongregacija za biskupe izdala je u Rimu godine 1969. novi dokument o seliocima pod nazivom "Instructio de pastorali migratorum cura" (Uputa o pastoralnoj službi za migrante) prema kojoj je organizirana nova pastva. Prema toj instrukciji sporazumom domovinske i Njemačke biskupske konferencije imenovan je 1971. delegatom za hrvatske svećenike u Njemačkoj, franjevac Provincije Presvetog otkupitelja p. Bernard Dukić, koji je sa sjedištem Ureda za hrvatsku inozemnu pastvu djelovao u Frankfurtu sve do1997. Danas tu dužnost obavlja p. Josip Klarić, dakako u sporazumu s biskupskim konferencijama Njemačke, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Danas u Njemačkoj djeluje 86 hrvatskih katoličkih misija u kojima radi 105 svećenika i 95 pastoralnih suradnika.

Od 1978. Naddušobrižnički ured u Frankfurtu na Majni izdaje mjesečnik "Živa zajednica" u kojemu se na hrvatskom i njemačkom jeziku informiraju zainteresirani o životu hrvatskih katoličkih misija, ali i s temama o vjeri, kulturi, nacionalnoj povijesti i hrvatskom jeziku. Glavni urednik je fra Anto Batinić, a ova publikacija izgleda svojim sadržajima i svojom opremom kao nešto najbolje što Hrvati tiskaju u inozemstvu.

Pod zastavama njemačkom i europskom, ali srcem za Hrvatsku.
Prizor s obilježavanja 30. obljetnice HKM-a Mainz.

Hrvatski naddušobrižnički ured u Njemačkoj organizira, među ostalim, razne pastoralne skupove, sastanke i seminare, zatim hodočašća (primjerice u Svetu zemlju) duhovne vježbe, susrete mladeži, biblijske olimpijade, folklorne festivale, susrete crkvenih zborova mladih i odraslih itd. Posebno su na velikoj visini Biblijska olimpijada i folklorne priredbe, jer obuhvaćaju mladež kojoj prijeti odnarođenje. U misijama se održava vjeronauk za djecu i mlade. Glavni ciljevi organiziranja susreta mladih jesu očuvanje katoličke vjere i tradicije Crkve u Hrvata, čuvanje i njegovanje hrvatskog nacionalnog identiteta te posebice hrvatskog jezika koji se pomalo gubi u dijaspori. Nekoliko susreta mladih održani su u domovini. Po mišljenju hrvatskih dušobrižnika u Njemačkoj, perspektiva hrvatske mladeži u Njemačkoj, to jest povratka drugog i trećeg naraštaja, je neizvjesna.

Očekivalo se da bi Njemačku mogle napustiti barem dvije generacije, prije svega umirovljenici, a zatim mladi ljudi sa svršenim školama. No nije se zbilo ni jedno, ni drugo. Iz onoga što čitamo u "Živoj zajednici" možemo zaključiti da su "njemački" Hrvati prilično razočarani kako bivšim tako i sadašnjim režimom u Hrvatskoj.

Tako p. Josip Klarić govori o tome: "Ako Bosna i Hercegovina i Hrvatska žele povratak svojih iseljenih ljudi, onda im treba omogućiti siguran povratak i ulaganje svoga teško stečenoga kapitala u matične države. Također se od matičnih država očekuje pozitivnije gledanje i djelovanje prema iseljeništvu. Na žalost, posljednjih je godina povjerenje u stanovitoj mjeri narušeno, pa će trebati činiti obostrano puno napora da se to ispravi.

Što se tiče povratka, to je odluka svakog pojedinca i njegove obitelji, a to je proces koji traje." (Večernji list, Dom i svijet, 1. listopada 2001.)

Birnau - najčešće mjesto hodočašća Hrvata u Njemačkoj

Nova vlast u Hrvatskoj vjerojatno ima dobre namjere da se na drukčiji način pozicionira prema iseljeništvu, što se vidi iz "Programa Vlade RH za oživljavanje odnosa s Hrvatima u drugim državama (u statusu manjina i iseljenika)" koji je izdalo Ministarstvo vanjskih poslova RH, u listopadu godine 2000. u Zagrebu, ali dosad se ne zna što je Vlada konkretno poduzela da se ostvare ciljevi postavljeni u ovom Programu. Hrvatski svjetski kongres (HSK) izrazio je više puta svoje nezadovoljstvo nedovoljnom aktivnošću Vlade u Zagrebu da realizira vlastiti Program o iseljeništvu. Očito je da između Kongresa i Vlade vlada ozračje "pokvarenih telefona". Za neke je u Hrvatskoj HSK "potrošena roba" manipulirana od HDZ-a, za druge jedina "krovna organizacija" hrvatskih iseljenika koja donekle funkcionira. No o toj problematici nešto kasnije.

Hrvatski liječnici u Njemačkoj

Jedna od najuglednijih hrvatskih strukovnih organizacija u inozemstvu je Svjetski zbor hrvatskih liječnika koji je konstituiran 16. svibnja 1992. u Frankfurtu na Majni. Prvi sabor Zbora liječnika okupio je u ovom njemačkom gradu 184 člana od kojih 124 žive i rade u inozemstvu, ponajviše u Njemačkoj. U međuvremenu je Zbor narastao na oko 500 članova, ponovno najviše iz Njemačke. Hrvatski liječnici u ovoj zemlji pružili su golemu političku i materijalnu pomoć Republici Hrvatskoj u prvim godinama njezine borbe za samostalnost i oslobođenje okupiranih područja.

Naši liječnici poslali su na stotine faksova i pisama ne samo svojim kolegama diljem svijeta, već i važnim političkim ličnostima u kojima su ih upoznavali sa stvarnim stanjem u Hrvatskoj. Oni su posebnu pozornost posvetili skupljanju i odašiljanju materijalne (medicinske) pomoći potrebitima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Vrijednost te pomoći može se procijeniti na više od deset milijuna maraka.

Sastanak humanitarnog odbora za pomoć Hrvatskoj (s lijeva: dr. Karl-Heinz Vogt,
Paul Breuer (MdB), Karl M.ller, prof. dr. Ivan Ilić)

Morali bismo potrošiti mnogo prostora da makar približno opišemo samo dio materijalne pomoći hrvatskih liječnika u Njemačkoj svojoj domovini, odnosno objima državama u kojima su Hrvati konstitutivni narod. Izvrsno opremljena i nadasve sadržajna knjiga "Kronika Svjetskog zbora hrvatskih liječnika 1991.-1997.", izdana u Zagrebu 1999. puna je konkretnih podataka i dokumenata iz kojih se vidi koliko je golema bila medicinska i moralna pomoć koju su hrvatski liječnici u inozemstvu pružili svojoj napaćenoj domovini.

Citirat ćemo jedan važan ulomak iz spomenute knjige: "Pri osnivanju SZHL-a bili smo vođeni u to doba zajedničkim ciljem svih Hrvata, onih u domovini i onih u dijaspori: pomoći domovini. Već tada se je pokazalo da mi Hrvati izvan domovine imamo i vlastite, specifične probleme i interese o kojima trebamo voditi računa, što se je tijekom vremena potvrdilo i iz godine u godinu postaje sve očitije. Naša najnovija povijest nam je pokazala da je htjeti i znati se organizirati pitanje čiste egzistencije. Mi u dijaspori stojimo još uvijek pred otvorenim pitanjem: kako ostati uspješni i lojalni građani zemalja u kojima živimo, a istodobno očuvati naš hrvatski identitet, kako se prije ili kasnije vratiti u domovinu, kako dvojezično odgajati svoju djecu, kako zastupati svoja prava u domovini, kako intenzivirati međusobne kontakte i razmijeniti informacije itd." ("Kronika...", str. 8.)

Ovim riječima može se opisati problematika i svih ostalih hrvatskih udruga u Njemačkoj, a one su političke, kulturne, gospodarske i športske. U njih valja ubrojiti i hrvatske dopunske škole kao i predstavništva ovdašnje dijaspore pri hrvatskim konzulatima i Veleposlanstvu u Berlinu. Dovoljno je prelistati brošuru "Kroatische Adressen in Deutschland - hrvatske adrese u Njemačkoj" u izdanju Hrvatskog svjetskog kongresa u Njemačkoj, Kýln, 1998. pa vidjeti koliko je naveliko razgranata mreža hrvatskih organizacija i pojedinaca u ovoj zemlji. Uz sve početne poteškoće i djelomično suvišne nesuglasice izgleda da je Hrvatski svjetski kongres ipak uspio okupiti pod "svojim krovom" gotovo sve važnije hrvatske udruge u Njemačkoj. No mi nismo uspjeli sakupiti sve konkretne podatke o broju i članstvu svih tih društava. Očito je organiziranje na federalnoj razini u Njemačkoj jedna od slabijih strana ovdašnje hrvatske dijaspore.

Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj

Po običaju sve hrvatske udruge u inozemstvu teško startaju. Neko vrijeme traju unutarnje trzavice koje je teško racionalno objasniti. To se zbilo i Hrvatskom svjetskom kongresu (HSKNj) u Njemačkoj. On je osnovan 16. travnja 1994. u Frechenu kraj Kýlna, a smatra se krovnom organizacijom hrvatskih udruga u Njemačkoj. Postavio je sebi zadatak njegovanje integracijskih (a ne asimilacijskih) procesa u zemlji svoga djelovanja, te istodobno očuvanje hrvatskog kulturnog i duhovnog naslijeđa. Djeluje i u njemačkoj javnosti povezujući se s važnim njemačkim čimbenicima koji bi mogli biti od koristi Hrvatskoj. Organizirao je brojne stručne sastanke, seminare i informacijske razgovore, o čemu je upoznavao ovdašnju javnost. HSKNj već duže vrijeme izdaje list "Obavijesti", a u drugoj polovini 2001. preko Interneta informacije na njemačkom jeziku.

HSKNj je poslao pismenu predstavku svim hrvatskim političkim strankama u Hrvatskom saboru prosvjedujući protiv ukidanja prava glasa dijaspori, ali kako je rekao predsjednik Kongresa dr. Slavko Leban, do 9. rujna 2001. nije dobio nijedan odgovor. Njemačka podružnica Kongresa uspostavila je veze s Narodnim savezom Nijemaca Hrvatske, organizirala je kontakte i posjete između Saveza njemačkih gradova i Udruge gradova Republike Hrvatske, pri čemu se uključila i u suradnju sa zakladama njemačkih stranaka Konrad Adenauer (CDU), Hans Seidel (CSU) i Jakob Kaiser (liberali). HSKNj je imao kontakte i s predstavnicima Europskog parlamenta. Planirani su i daljnji kontakti s njemačkim i europskim institucijama. Traže se veze i s njemačkim socijaldemokratima i "zelenima", (ekološka stranka). Podružnice HSK-a u pojedinim zemljama djeluju samostalno, što ima pozitivne, ali i neke negativne posljedice.

Tako je između centrale HSK-a i njemačke podružnice u prošlosti bilo sukoba, kao što je bilo napetosti između pojedinih udruga Kongresa i njegove njemačke središnjice. No očito to pripada prošlosti, što ne znači da se to neće pojavljivati ubuduće. Najveća natezanja nastaju oko proceduralnih pitanja i glede zadovoljavanja ambicija pojedinaca. I Hrvati u inozemstvu nose neke mane svoje nacije u domovini.

Najveće uspjehe postižu Hrvati u Njemačkoj u svojim manjim i preglednim organizacijama. Pri tome mislimo na Udrugu hrvatskih ugostitelja i hotelijera u Njemačkoj, na pojedine hrvatske kulturne klubove, na Udruženje bivših studenata i prijatelja hrvatskih sveučilišta (AMAC) i na neke nevezane udruge kao što su "Okrugli stol" u Kölnu.

Uspjesi Hrvata u ugostiteljskoj djelatnosti u Njemačkoj su zamjetni

U uspješne svakako valja uključiti i brojna športska društva koje djelomično nose imena proslavljenih domovinskih klubova kao i isto tako brojne udruge koje se brinu o svojim zavičajima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Upravo su ovi potonji dali golemi doprinos
u pomaganju obrane i izgradnje pojedinih dijelova prije spomenutih država.

Udruga hrvatskih ugostitelja osnovana je 1991. a okuplja hrvatske gastronome diljem cijele Njemačke, ali svakako je najaktivniji dio u pokrajini Sjeverna Rajna - Westfalija u kojemu se nalazi više od 400 članova. Udruga je uspostavila dobre veze s njemačkim institucijama sa svrhom da se hrvatskim ugostiteljima omogući školovanje vlastitih kadrova čime bi dodali titulu vlasnika "specijaliziranih ugostiteljskih objekata", što bi urodilo kupovinama kvalitetnih hrvatskih prehrambenih proizvoda. Ambicija je hrvatskih ugostitelja da hrvatske specijalitete učine prepoznatljivima i što traženijima u golemoj ponudi stranih specijaliteta u njemačkom ugostiteljstvu koje upravo vrvi ponudama stranih živežnih namirnica.

Naprosto, da se udalje od sheme "ćevapčići, ražnjići, pljeskavica" koja je do prije deset godina dominirala u ponudi tzv. balkanskih restorana. U velikim njemačkim gradovima sve više se zna za hrvatsku nacionalnu kuhinju. Udruženje AMAC osnovano je godine 1991., a u njemu su učlanjeni bivši studenti i prijatelji hrvatskih sveučilišta.

Hrvatski restorani u Njemačkoj
mjesta su prezentacije nacionalne kuhinje

U svoje "najbolje vrijeme" AMAC u Njemačkoj brojio je više od 200 intelektualaca, danas ih ima oko 150. Centrala AMAC-a je u Frankfurtu gdje izlazi njegovo glasilo "Glasnik", dosad pet puta, i to na hrvatskome i njemačkome jeziku. S AMAC-om surađuju Svjetski zbor hrvatskih liječnika, Društvo hrvatskih inženjera, tehničara i ekonomista u Stuttgartu, te Hrvatsko kulturno društvo Colonia Croatica u Kýlnu. U "Glasniku" AMAC-a izlaze predavanja, znanstveni radovi i obavijesti njegovih članova kao i prijatelja. U Njemačkoj djeluje i Hrvatski akademski savez (HAS) koji jednom godišnje, na Duhove, organizira velike skupove na kojima se mogu čuti predavanja i umjetničke prezentacije sudionika iz Njemačke i Hrvatske. Hrvatske dopunske škole u Njemačkoj od stanovitog se vremena nalaze u krizi zbog sve manjeg interesa roditelja, ali i sve manje djece. Vrijedno je spomenuti i Njemačko-hrvatsko udruženje pravnika koje priređuje razne simpozije (posebice o jurističkom približavanju Hrvatske Europskoj uniji), a blisko surađuje s Pravnim fakultetom Sveučilišta u Splitu.

Sigurno bi trebalo navesti i još neke udruge i društva, no do njih je vrlo teško doći jer je, kako smo naveli, suradnja hrvatskih institucija na njemačkoj federalnoj razini vrlo manjkava. Hrvati sudjeluju i u radu Vijeća stranaca pri gradskim upravama u Njemačkoj. Ta vijeća imaju samo savjetodavnu funkciju i u njima je golema nadmoć turskih predstavnika, ali predstavnici ovdašnje hrvatske zajednice ipak uspješno djeluju u njima pa i u slučajevima kad je riječ samo o pojedincima kojih je malo i zbog toga što hrvatski gastarbeiteri
rijetko sudjeluju u biranju vijeća stranaca.

Hrvatska i njemačka riječ o Hrvatskoj

Za vrijeme komunističke Jugoslavije u Njemačkoj je osim "Hrvatske države" godinama izlazio časopis na njemačkom jeziku "Kroatische Berichte" (u početku svaka dva mjeseca, kasnije svaka tri), u kojemu su autori upoznavali njemačku javnost s prilikama u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Urednici su većim dijelom bili dr. Ernest Bauer, Stjepan Šulek, Ivona Dončević i Gojko Borić. Izlazili su i neki više-manje bilteni raznih emigrantskih organizacija, uglavnom za "unutarnju uporabu", a manje za širu javnost. U njemačkim radijskim medijima radili su dr. Drago Matković, Aleksandar Perc, Gojko Borić, Božo Ratkić, Milena Vinski, Stjepan Šulek, Mirjana Wist, Anto Janković, Marijan Rogić, Jasna M.ller-Staničić, Aleksandar Brnetić, Srećko Lipovčan, Anton Kollak, Ivan Ott, Ivo Pavelka, Silvio Rostocher, Franjo Katić i neki drugi koje molim za oprost što ih nisam spomenuo, a ovaj popis ionako se odnosi uglavnom na razdoblje do sredine devedesetih kada je rad u hrvatskim radijskim emisijama bio neobično važan i zanimljiv.

Riječ je o RTV postajama Deutsche Welle, Deutschlandfunk, Westdeutsche Rundfunk, S.dwestfunk i Radio Freies Berlin. No najmarljiviji i najprodorniji "hrvatski" novinar u Njemačkoj bio je Nijemac Hans-Peter Rullman koji je preko svoga biltena "Ost-Dienst" i časopisa "Hrvatska Domovina" širio svoju osebujnu istinu o hrvatskim i jugoslavenskim problemima.

Rullman se kasnije naveliko razočarao u režim predsjednika Tuđmana kojiga nije nagradio ni najmanjim odličjem. Baš naprotiv, nije mu dopušteno da posjećuje zemlju za koju se borio perom kao malo koji hrvatski publicist. Rullman je prije nekoliko godina umro, kako nam rekoše, prekinuvši sve veze s Hrvatima. Od njemačkih novinara najviše zasluge za širenje istine o Hrvatskoj stekli su Carl Gustaf Strýhm (Die Welt) i Johannes Georg Reissm.ller (Frankfurter Allgemeine Zeitung), od kojih je prvi nakon osamostaljenja Hrvatske postao hrvatski novinar, a drugi umirovljenik pa se više ne javlja.

I FAZ-ov izvjestitelj Viktor Meier dosta je objektivno pratio hrvatska zbivanja, isto kao i njegov nasljednik na dopisničkom položaju za jugoistočnu Europu Matthias R.b koji o Hrvatskoj izvješćuje iz Budimpešte. Većina dopisnika njemačkih medija za naše podneblje djeluje iz Beča, osim dopisnice Der Spiegela, Renate Flottau, koja piše iz Beograda, ponekad pod utjecajem tamošnje sredine.

Najzanimljivija hrvatska kulturna manifestacija u Njemačkoj prije osamostaljenja Hrvatske bio je nastup hrvatskih nakladnika (u početku "Hrvatske revije" i "Nove Hrvatske", a kasnije i nekih drugih) na glasovitom Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu na Majni. Hrvatski emigrantski nakladnici nastupali su pod nazivom Kroatien - Hrvatska, što je naveliko uzbuđivalo službene predstavnike jugoslavenskih izdavača, ali njihovi prosvjedi protiv toga bili su uzaludni: uprava Sajma poštivala je autonomiju izlagača bez obzira na sadržaj njihovih knjiga.

O položaju kroatistike na njemačkim slavističkim institutima moglo bi se pisati nadugo i široko. Na žalost, samo mali broj njemačkih sveučilišta priznaju hrvatski kao jezik neovisan od srpskoga. Čak i jedan Ljudevit Jonke to nije mogao promijentiti na Slavističkom institutu Sveučilišta u Kýlnu, dok je to djelomično uspjelo na slavistikama u Bochumu i Mannheimu (prof. dr. Josip Matešić).

Očito je da njemačka slavistika vrlo tromo reagira na jezično sociološke promjene u državama na području bivše Jugoslavije, ali je samo pitanje vremena kad će hrvatski, srpski, bošnjački pa možda i crnogorski zauzeti mjesta koja sad imaju bugarski i makedonski, ruski i ukrajinski, češki i slovački, pozicije sličnih ali različitih slavenskih jezika.

Ulogu publicističkog mosta između Hrvatske i Hrvata u Njemačkoj uspješno obavljaju novine Večernji list sa svojim prilogom Dom i svijet i, u manjoj mjeri, Slobodna Dalmacija s rubrikom Hrvati u svijetu. U većini ostalih hrvatskih publikacija vrlo su rijetki prilozi o problematici "inozemne Hrvatske". Iznimna je, dakako, specijalizirani mjesečnik Matica. Hrvatske radiotelevizijske emisije izgubile su popularnost nakon što je HRT ukinuo besplatni satelitski prijenos svojih priloga za Hrvate u inozemstvu.

Hrvatska umjetnost i znanost u Njemačkoj

Ovdje nećemo govoriti o prezentiranju hrvatske kulture u Njemačkoj preko službenih institucija nekoć jugoslavenskih, danas hrvatskih. U hrvatskim kulturnim društvima gostovali su brojni kulturni djelatnici iz domovine, a i neki Hrvati u Njemačkoj postigli su na tom polju vidljive i trajne rezultate. Za jedan temeljitiji pregled naprosto nemamo prostora pa ćemo stoga zabilježiti samo neke karakteristične pojave.

Marica Bodrožić iz Zadvarja
kod Imotskog u njemačkim književnim vodama

U njemačkoj književnosti djeluju neki Hrvati (Hrvatice) druge i treće gastarbajterske generacije. Među prvima pojavio se zrelim stihovima Marijan Nakitsch (Nakić) u kojima se ponekad javljaju i hrvatske teme. Jagoda Marinić izdala je zbirku pripovijedaka "Eigentlich ein Heiratsantrag" (Bila je to zapravo prošnja) u poznatoj nakladnoj kući Suhrkamp.

Ove jeseni svoje će priče objaviti Marica Bodrožić čija se prva proza pojavila u uglednom Frankfurter Allgemeine Zeitungu. Pjesnik Zdravko Luburić piše na hrvatskome i njemačkome jeziku, primjerice u časopisu "Ostragehege", svezak 1. god. 2001. Vjerojatno će se i ubuduće javljati nova imena, jer se druga i treća generacija hrvatskih gastarbeitera sve više integriraju u njemačko društvo pa i u njihovu kulturu.

Na znanstvenom polju postignuti su mnogo vidljiviji rezultati nego u književnosti. Danas sigurno vrlo različiti u svojemu gledanju na hrvatsku zbilju Hrvoje Lorković, Antun Pinterović i Mladen Schwartz izdali su 1992. Na zbirku političkih eseja "Das kroatische Trauma" (Hrvatska trauma) u kojoj raspravljaju o sudbini svoga naroda "na rubu uništenja". Davno prije toga dr. Ernest Bauer objavio je studiju "Glanz und Tragik der Kroaten" (Sjaj i bijeda Hrvata) u nakladi Herder, godine 1969. u kojoj opisuje hrvatsku vojničku povijest. Povjesničar Jozo Džambo proslavio se sjajnom knjigom "Die Franziskaner im mittelalterlichen Bosnien" (Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni), što je izašla 1991. Lingvist Mario Grčević uputio je njemačku publiku u postojanje hrvatskoga jezika u svojoj studiji "Die Entstehung der kroatischen Literatursprache" (Nastanak hrvatskog književnog jezika), naklada Býhlau, 1997. Aleksandar Jakir dojmljivo je analizirao sveukupne prilike na jugu Hrvatske u knjizi "Dalmatien zwischen den Weltkriegen" (Dalmacija između dva svjetska rata) koju je izdala naklada Oldenbourg 1999. Kad je riječ o ratu na području bivše Jugoslavije, valja spomenuti dvije zbirke radova u kojima se temeljito raspravlja o uzrocima, tijeku i posljedicama toga rata. Prvu je izdala Alida Bremer pod naslovom "Jugoslawische (Sch)erben" (Jugoslavenske krhotine (nasljednici), a drugu, upravo monumentalnu, Dunja Melčić koja se zove "Der Jugoslawien-Krieg" (Jugoslavenski rat). Ova potonja izašla u nakladi Westdeutscher Verlag godine 1999. vrlo je ambiciozan premda politički djelomično lijevousmjereni prikaz svega onoga što je "proizvelo" rat (ratove) na tlu bivše Jugoslavije.

Veliku ulogu u širenju hrvatske kulture stekla je knjižara i naklada Šulek u Kýlnu koja je dosad objavila proze Ive Brešana i Ratka Cvetnića, znanstvene radove Luje Tončića-Sorinja, Ive Pilara i Zorana Jašića, te sjećanja iz Domovinskoga rata Stipe Šoškića i Mate Draguljića. Ovaj nakladnik izdaoje i bedeker o Hrvatskoj, a priprema i još neka znanstvena i umjetnička djela. Erasmus naklada u Zagrebu izdala je zbirku stihova Tina Ujevića na hrvatskome originalu i njemačkim prepjevima pod naslovom "Spielzeug der Winde" (Igračka vjetrova) kao i u međuvremenu standardnu antologiju hrvatske poezije XX. stoljeća "Das Schlangenhemd des Windes" (Zmijska košulja vjetrova) čije je stihove recitirala berlinska kazališna družina Windspieltheater na ovogodišnjem Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu na Majni. Antologija je izašla u koprodukciji s njemačkim nakladnikom, a sastavili su je hrvatski književnik Slavko Mihalić i njemački slavist Manfred Jänichen.

Unatoč svim ovim djelomičnim uspjesima Hrvatska i Hrvati nisu dovoljno i objektivno poznati u Njemačkoj. Jedan dio njemačke javnosti još nije shvatio da je Jugoslavija zauvijek nestala. O tome sam pisao u Vijencu (21. studenoga 1996.) sljedeće: "Raspad Jugoslavije dočekao je njemačku intelektualnu ljevicu nespremnom. Ona je dugo vremena u Titovoj državi vidjela rješenja dileme između državnog socijalizma i kasnog kapitalizma. Beogradskim propagandistima uspjelo je stvoriti sliku o Jugoslaviji kao izumiteljici "trećeg puta u socijalizam", "državi koja je riješila nacionalno pitanje" i "predvodnici pokreta nesvrstanih"... I onda su došli Milošević, Gazimestan. "Događanja naroda", krvavi incidenti na Kosovu, nesposobnost SKJ da riješi i najmanje probleme društva i države, itd. itd.

To je bio "smak svijeta" za njemačke ljevičare. Oni su tražili krivca za krvavo umiranje njihove Jugoslavije. Krivac nije mogao u dovoljnoj mjeri biti Miloševićev režim jer on je bio socijalistički i htio je sačuvati Jugoslaviju. Preostali su, dakle, "separatisti" u Sloveniji i Hrvatskoj. Budući je "operetni rat" u Sloveniji trajao
samo nekoliko dana i imao vrlo malo žrtava, a Slovenci nisu imali `pronacističku` prošlost u onolikoj mjeri koliko Hrvati, njemački ljevičari "izabrali" su Hrvate kao glavne krivce za propast njima drage Jugoslavije. Osim toga, oni odavno traže one koji su bili "veći" nacisti nego njihovi djedovi i očevi. Lakše se živi ako se kaže da su ustaše bili veći krvnici od esesovaca...

Rušenje hrvatskog ugleda u Njemačkoj započelo je nakon prvih sukoba Hrvata i Muslimana u BiH. Ovdje nitko nije pitao: jesu li Muslimani barem malo krivi. Odmah su isključivim krivcima bili proglašeni BH Hrvati i njihova centrala u Zagrebu... Veliki svijet ne trpi diferencirane slike... Mislim da su tu zatajile hrvatskelijeve snage i pojedinci u njima... Na žalost, hrvatski informatori njemačkih izvjestitelja često su mržnjom oslijepljeni protivnici sadašnje vlasti (op. autora: HDZ-a) koji ne znaju ili neće znati razlikovati režim od države... Da su njemačko-hrvatski odnosi pali na tako niske grane krivnju dijelom snosi i njemačka administracija. Službena Njemačka nije imala nikakve ozbiljne planove što učiniti nakon zaista gigantskog napora da ostvari svoju želju da Europska unija zajednički prizna Hrvatsku i Sloveniju. Izostao je drugi, treći, četvrti itd. samostalni njemački korak. Sad smo tu gdje jesmo."

Ove riječi napisane su prije pet godina. Bitno poboljšanje njemačko-hrvatskih odnosa nije se uočilo ni do danas, pa ni nakon pobjede Šestorke na izborima 3. siječnja 2000.

Doduše, crveno-zelena koalicijska vlada u Berlinu pozdravila je pobjedu bivše oporbe, ali nova hrvatska vlast nije znala iskoristiti taj svoj prestiž tako da je Zagreb čekao godinu i pol da imenuje novog veleposlanika u glavnome njemačkome gradu, što su Nijemci shvatili u najmanju ruku kao "šlamperaj" ako ne i odbojnost prema svojoj zemlji. I isforsirani sukob oko postava hrvatskog štanda na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu (Majna) u režiji dviju rigidno lijevih naklada ponovno je narušio ugled Hrvatske u njemačkoj kulturnoj javnosti.

Kakva je nacionalna budućnost "njemačkih" Hrvata

Što se tiče odnosa Hrvata u Njemačkoj prema matici zemlji, oni se bitno ne razlikuju od takvih odnosa između Hrvata u ostalim europskim zemljama i Hrvatske. Ti odnosi su očito pomućeni. Pojednostavljeno rečeno: brojni su Hrvati u ovoj zemlji duboko razočarani prijašnjim verbalnim ali neplodnim pozivima da se vrate u domovinu, te sadašnjom ravnodušnošću prema njima kako u vlasti tako i u pučanstvu njihove domovine.

Možda je to najbolje izrazio povratnik u Hrvatsku dr. Tihomil Rađa u članku "Dijaspora je teško pitanje" ("Matica", listopad 2000.). On je napisao: "Umjesto smišljene useljeničke politike i svakojakoga povezivanja domovinskih i iseljenih Hrvata, prohujalih deset godina iscrpilo se u retorici i politikanstvu. Ni nakon znamenitog 3. siječnja u tome se pogledu malo što izmijenilo nabolje, jer kako reče nadbiskup Josip Bozanić na fešti sv. Duje - "politička klasa se bavi brojanjem glasova, dok o zjapećim problemima zemlje i naroda Hrvata malo tko vodi račune".

Drugim riječima, u Hrvatskoj se nije dogodila promjena modela vlasti i dok je tome tako neće i ne može biti plodonosnog dijaloga između domovine i dijaspore." Više je nego očito da će najveći dio "njemačkih" Hrvata ostati u svojoj novoj postojbini, to više što će Hrvatskoj trebati još barem desetak godina da postane članicom Europske unije, što znači da će Hrvatska njima do tada biti "inozemstvo". Ovdje stasa druga i treća generacija koja se sve više "germanizira" ili u boljem slučaju europeizira, pa time i udaljava od Hrvatske. Ovdašnji Hrvati su posebno pogođeni nekim krivim mišljenjima hrvatskih medija o njima, o čemu sam pisao u "Fokusu" (23. 8. 2001.) sljedeće: "Hrvatski dijasporaši posebno su osjetljivi kad žuti i prokomunistički tisak i krugovi u domovini napadaju Katoličku crkvu kojoj mnogo zahvaljuju...

Katoličke misije su ne samo vjerski već i kulturni i društveni centri iseljene Hrvatske. One su organizirale na tisuće kulturnih i društvenih domjenaka, što zbog pomanjkanja državnih kulturnih institucija mnogo znači. Zahvaljujući djelovanju hrvatskih intelektualaca u dijaspori, inozemstvo je saznavalo istinu o Hrvatskoj, a da njihova djelovanja nije bilo tko zna kad bi bila priznata Hrvatska." Katoličke misije i dalje će ostati središta duhovnoga i kulturnoga okupljanja Hrvata u Njemačkoj. Odmah iza njih dolaze razna kulturna i športska društva, zatim krovna organizacija Hrvatski svjetski kongres, te razne političke stranke od kojih su najaktivnije HDZ, HKDU, HSP, HČSP, itd.

Postoje i brojna hrvatsko-njemačka društva kao susretišta Hrvata i hrvatskih njemačkih prijatelja. No valja spomenuti i neke istaknute kulturne djelatnike koji žive i rade u Njemačkoj kao oca hrvatske moderne glazbe Milka Kelemena (Stuttgart), skladatelja i pedagoga Silvia Foretića (Kýln), slikara i ilustratora Dragutina Trumbetaša (Frankfurt), pjevačicu Dunju Rajter, TV glumca Mirka Nemeca i neke druge manje poznate. Nekoć su u Njemačkoj djelovali operni pjevač Tomislav Neralić i dirigent Milan Horvat. Od športskih asova stekao je slavu Nikola Pilić kao kapetan njemačke teniske reprezentacije, a u njemačkoj nogometnoj Bundesligi igraju brojni Hrvati.

Hrvati su u Njemačkoj tek manji dio ovdašnje inozemne populacije od nekih sedam milijuna ljudi. Ovdje su među inozemcima najprepoznatljiviji Turci, zatim Talijani i Grci. Hrvati nikad nisu imali većih problema u integraciji s njemačkim društvom, ali postoji opasnost asimilacije koja se očituje u sve lošijem povezivanju Hrvata s maticom zemljom. Bivša vlast ukinula je Ministarstvo useljeništva, očito zbog pomanjkanja posla, a nova prema mišljenju mnogih Hrvata u Njemačkoj s velikom rezervom gleda na dijasporu pa i ovu u Njemačkoj.

Očito je da nova vlast nije dovoljno upućena u stvarno stanje među iseljeništvom. U nekim domovinskim publikacijama ponovno se govori o "neprijateljskoj emigraciji", dok Hrvatski svjetski kongres otvara "frontu neprijateljstva" prema vladajućoj Petorci. No vladajući u Hrvatskoj nisu jedinstveni glede odnosa s dijasporom. Sad već bivši predsjednik liberala Dražen Budiša požalio se što je donijeta odluka o oduzimanju prava glasa dijaspori. Predstavnik talijanske nacionalne manjine u Saboru Furio Radin veli u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji (7. ožujka 2001.) "...kako je dovoljno biti hrvatski državljanin da imaš pravo glasa... Sasvim je drugo pitanje za koje liste zastupnika oni mogu glasovati, odnosno za ovdašnju listu političara, ali ne više za zasebnu listu dijaspore u hrvatskom parlamentu." No to su sve tempi passati.

U svakom slučaju, među Hrvatima u Njemačkoj vlada stanovita doza gorčine i razočaranja zbog njima nesimpatičnih zbivanja u domovini. Predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa za Europu Vinko Sabljo to je izrazio ovako: "Hrvati u iseljeništvu ogorčeni su onim što se zbiva u domovini. Napokon imamo državu i osjećaj sreće zbog toga pomalo zamjenjuje razočaranje izazvano spoznajom da se država počinje rastakati, a s državom i jedinstvo nacionalnog korpusa." (Slobodna Dalmacija, 12. 2. 2001.)

Možda je ova ocjena drastična, ali ona u najmanju ruku izražava emocije velikog dijela Hrvata u Njemačkoj. Krajnje je vrijeme da obje strane, vladajuće u domovini ipredstavnici hrvatske dijaspore, započnu dijalog o suradnji koja mora biti na korist obiju strana. Hrvata je previše u inozemstvu (posebice u Njemačkoj), a da bi ih domovina i njezina vlast (bilo koja) mogla ignorirati, a za inozemne Hrvate Hrvatska je uz Bosnu i Hercegovinu jedina domovina (domovine).