Moliški Hrvat isusovac Jakov Mikalja, rođen prije četiri stoljeća (1601.), objelodanio je u svojim pedesetima (1651.) prvi veliki hrvatski tiskani rječnik Blago jezika slovinskoga, a smatra se izravnim nasljednikom prvoga hrvatskoga jezikoslovca Bartola Kašića

Isusovac Jakov Mikalja (Pještica, 31. 3. 1601.- Loreto, 1. 12. 1654.) bio je u Dubrovniku i u Rimu veliki suradnik Bartola Kašića, prvoga hrvatskoga jezikoslovca. On je i njegov izravni nasljednik.

Već je Bartol Kašić želio objaviti hrvatski jezični priručnik INSTITUTIONES LINGUAE ILLYRICAE - Temeljni priručnik hrvatskog jezika. U njem se nalazio njegov Hrvatsko-talijanski rječnik, Konverzacijski priručnik i Gramatika.

Zbog previsoke cijene morao je Kašić izostaviti sve osim Gramatike, koja je tiskana 1604. Kašićevu namjeru ostvario je Jakov Mikalja, autor prvoga velikoga hrvatskoga tiskanoga rječnika, zapravo jezičnoga priručnika Blago jezika slovinskog ili slovnik.

Jakova Mikalju neki još uvijek smatraju Talijanom, drugi ga nazivaju talijanskim isusovcem, a trećima je čak "talijanski leksikograf ". Ali on je Hrvat i hrvatski leksikograf, jer svjestan svoje nacionalnosti jasno spominje, kad piše u predgovoru Alvarezove Gramatike da je u Bosni naš jezik ljepši. A i svoj rječnik Blago jezika slovinskoga započinje hrvatskim stupcem, što znači da mu je hrvatski materinski jezik.

Jakov Mikalja rođen je u hrvatskoj obitelji koja je iz Dalmacije pred Turcima prebjegla preko Jadrana. Nastanila se na Apeninskom poluotoku Gargano, u mjestu Pještica, koje se talijanski nazvalo Peschici, a latinski Pescutium, kako Mikalja donosi u svome rječniku.

Naime, Mikalja donosi hrvatsko ime svoga rodnoga mjesta u poštokavljenom liku Pještica. Talijansko pak ime Peschici i latinski naziv Pescutium jasno upućuje na stariji izvorni predštokavski oblik s korijenom pesk. To pokazuju da je toponim kudikamo veće starine od dolaska glavnine štokavaca ikavaca u XVI. st. u južnu Italiju i da likom pripada starijem sloju čakavskih doseljenika.

Grad je Pještica možda nastao već u X. stoljeću, kako se spominje za godinu 970. u Kronici siponskih biskupa u južnoj Italiji. U njoj se navodi kako je Oton I. kao nagradu za pomoć koju mu je pružila slavenskavojska u borbi protiv Saracena sabrao neke slavenske skupine i zadržao ih na poluotoku Garganu, gdje su one poslije osnovale Vico Garganico i Peschici . Stoga Jakova Mikalju možemo smatrati "apeninskim Hrvatom", a ako se naziv Molise uzme u širem smislu kao sinonim za južnu Italiju, onda je i Moliški Hrvat. Tridentski koncil (1545.-1563.) odredio je da sve župe moraju voditi točne matice krštenih, vjenčanih i umrlih. A u svim maticama uz ime moralo se upisati i prezime.

"Tako su prezimena, jednom napisana, postajala stalna, nepromjenljiva i nasljedna . Ta tri obilježja odlikuju i razlikuju prezimena od osobnih imena", piše Petar Šimunović u knjizi "Hrvatska prezimena".

Tamo gdje se prezimena još nisu bila ustalila, uveo se običaj da župnik u maticu krštenih kao prezime upiše očevo ime u genitivu. Tako je župnik, koji je bio Hrvat ili je barem dobro znao hrvatski, učinio i s Jakovom, pa mu je kao prezime dodao da je: (sin) Mikalja. Jakov Mikalja bio je svjestan podrijetla svoga prezimena, i stoga je i u latinskim tekstovima, gdje je trebao genitiv njegova prezimena, čuvao taj oblik na -a; premda u latinskome to djeluje kao nominativ imenica na -a koje -u genitivu dobivaju nastavak -ae.

Zato on latinskome naslovu svoga rječnika Blago - THESAURUS LINGUAE ILLYRICAE dodaje: Labore P. Jacobi Micalia Societatis Jesu collectum. To u prijevodu znači da je njegovo djelo Sabrano trudom Oca Jakova Mikalja, Družbe Isusove. Mi pak u suvremenome hrvatskome jeziku njegovo prezime doživljavamo kao nominativ i zato ga dekliniramo i stavljamo u genitiv (Mikalje).

Završivši osnovno, srednje i humanističko školovanje, Jakov stupi 9. 10. 1628. u Rimu u isusovački novicijat. Nakon dvogodišnjeg navicijata poslali su poglavari mladog isusovca Jakova Mikalju u Dubrovnik, da pod vodstvom iskusnog patera Bartola Kašića predaje gramatiku u isusovačkoj gimnaziji. Hrvatsku gramatiku predavao je po INSTITUTIONES LINGUAE ILLYRICAE Bartola Kašića, a latinsku po DE INSTITUTIONE GRAMMATICA portugalskoga isusovca Emanuela Alvareza (1526.- -1582.). Njegova je latinska gramatika 1591. propisana za isusovačke gimnazije, i kroz dva stoljeća doživjela je preko 400 različitih izdanja.
Tu Alvarezovu latinsku gramatiku počeo je Mikalja s Kašićem prilagođivati za hrvatsku mladež.

U Dubrovniku je Jakov prepisao Kašićev rukopisni Hrvatsko-talijanski rječnik. Poslije ga je godinama samostalno dorađivao unoseći nove riječi, pa i iz Kašićeva prijevoda hrvatske Biblije.

U Rim se vratio 1633. na studij teologije, a 1635. zaređen je za svećenika. Zatim je u suradnji s Bartolom Kašićem Mikalja dovršio u Dubrovniku započeto priređivanje latinske gramatike Emanuela Alvareza. Ona je tiskana u Rimu 1637. troškom Svete kongregacije za širenje vjere (Propagande).

Puni latinski naslov toga izdanja za hrvatske studente glasi: EMMANUELIS ALVARI E SOCIETATE IESU DE INSTITUTIONE GRAMMATICA PRO ILLYRICIS ACCOMODATA A PATRIBUS EIUSDEM SOCI- ETATIS. U prijevodu to znači: Gramatički priručnik Emanuela Alvareza iz Družbe Isusove koji su za Hrvate priredili Oci iste Družbe. U svojoj skromnosti priređivači se nisu ni potpisali, ali je iz dopisivanja s Propagandom jasno da su to Mikalja i Kašić.

Od 1637. do 1645. djeluje Jakov Mikalja pastoralno kao misionar za katolike u turskom Temišvaru u Ugarskoj. Tamo je vodio i školu za djecu dubrovačkih i bosanskih trgovaca, služeći se objavljenom Alvarezovom Gramatikom. A marljivo je radio na svome hrvatskom rječniku i dalje ga proširivao. U Požunu (Bratislavi) tiskao je Mikalja 1642. svoj zanimljivi molitvenik Razmišljanje bogoljubno od očenaša pokupljeno iz knjiga S. Tome od Aquina, Naučitelja Anđeoskoga. Ustanovio sam da je Mikalja taj tekst preuzeo iz Kašićeve asketske knjige Način od meditacioni, tiskane u Rimu 1613. Mikalja je uglavnom prilagodio pravopis, a malo i tekst, te dodao "Gospin plač" i mnoge druge molitve.

Godine 1645. boravio je Mikalja u Trnavi (Slovačka) u takozvanoj "trećoj probaciji", što je završetak isusovačke formacije. Zatim se vratio u Italiju i postao hrvatski ispovjednik u Lorettu. Tamo je dobrim dijelom dovršio i 1649. započeo tiskati svojveliki hrvatsko-talijansko-latinski rječnik Blagio jezika slovinskoga ili slovnik. Tiskanje je dovršio u Ankoni 1651. Rječnik ima oko 25.000 hrvatskih natuknica, štokavskih i čakavskih, s talijanskim i latinskim značenjem.

Puni naslov toga velikoga djela glasi Blagio jezika slovinskoga ili slovnik u komu izgovaraju se riječi slovinske Latinski i Diački. Slijedi latinski naslov: THESAURUS LINGUAE ILLYRICAE SIVE DICTIONARIUM ILLYRICUM in quo verba Illyrica Italice et Latine redduntur.

Kad usporedimo oba naslova, vidimo da hrvatskom nazivu "slovinski" odgovara latinski naziv "illyrice" (hrvatski), nazivu "latinski" odgovara "italice" (talijanski), a nazivu "diački" odgovara naziv "latine" (latinski).

Da te nazive bolje razumijemo, moramo istaknuti da se Jakov rodio na zapadnoj strani Jadrana, na Apeninskome poluotoku, koji se u narodu nazivao "Latinska zemlja", u kojoj je živjela "Latinska djevojka" hrvatske narodne pjesme. Mikalja i za rodnu Pješticu piše da je "grad u Latinskoj zemlji", pa stoga talijanske riječi u svome rječniku naziva "latinskima". Latinske pak naziva "diačkima", upravo kao i Marko Marulić koji je Juditu napisao u "versih hrvacki", našim jezikom, neka ju budu razumiti i oni ki nisu naučni knjige latinske aliti djačke".

Na početku Blaga nalazi se Preporuka propagande na latinskome i Predgovor pisca na talijanskome, zatim je na 4 stranice hrvatski pravopis na latinskome, pa na 6 stranica na hrvatskome, a slijedi na 46 stranica talijanska gramatika protumačena na hrvatskome.

Sam hrvatsko-talijansko-latinsnki rječnik tiskan je na 864 stranica. I tisak toga prvoga cjelovitoga priručnika hrvatskoga jezika na 926 stranica platila je rimska Propaganda, tj. Sveta kongregacija za širenje vjere.

Mikaljin trojezični rječnik pravo je blago za proučavanje hrvatskoga jezika, i čitav je unesen u veliki Akademijin Rječnik. Očekuje se njegov pretisak, kao i Mikaljin potpuni Leksik, u kojem će doći na prvo mjesto u abecedariju svaka riječ "Blaga".