HRVATSKO FRANCUSKI SLIKAR VIRGILIJE NEVJSTIĆ
Virgilije Nevjestić je hrvatski grafičar i slikar bujna nadrealno-poetskog izraza, koji se sedamdesetih godina u Francuskoj iznimno brzo profesionalno potvrđuje, dosegnuvši vrhunac svoje karijere, uz Jacksona Polocka i druga velika umjetnička imena osamdesetih, kada izlaže u Beaubourgu u Parizu . Na izložbi u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Parizu devedesetih podastro je četiri mape pod naslovom Praskozorje - U počast hrvatskome narodu koje su na dojmljiv način potakle razvitak hrvatsko francuskih kulturnih veza
Kad ime postane znak, kada opus postane tema onda govorimo o umjetniku koji je više puta potvrdio svoje autorstvo. Tako ime Virgilija Nevjestića ima posvećeno značenje među grafičarima. Moje sredstvo izražavanja je grafika , kaže jednostavno Nevjestić. Grafika ne podnosi improvizaciju, ali ja nastojim ne robovati tehnici, nastojim sačuvati neposrednost izraza. Drugo sredstvo je crtež koji ima svoje vlastite tajne i nije ih lako dokučiti. I treće sredstvo je slikarstvo. Imajući na umu takva umjetnikova objašnjenja, odmah nalazimo odgovore na pitanja: otkuda život ovoga crteža, živost ove linije? Dakle, raskoš Nevjestićevih linearnih prepleta nije mogla sputati (grafička) tehnologija. Premda iznimni majstor, posvećen zanatu na način jednoga Piranesija, Nevjestić u grafici ponajprije njeguje osobnost. Kada, dosegnuvši vrhunac svoje karijere, uz Jacksona Polocka i druga velika umjetnička imena 1982. izlaže u Beaubourgu u Parizu kritičari Le Figaroa i Le Mondea Nevjestiću posvećuju iznimnu pozornost. Izložio je tada svoje čuvene mape Hommage a Daumiere i Balade finale. a veliki interes publike, veliki uspjeh na međunarodnoj razini pomaže mu iznijeti istinu o svojim počecima i opredjeljenjima koji su u javnosti nerijetko krivo predstavljeni: U Zagrebu sam se suočio sa umjetnošću. Možda je presudan utjecaj na mene imao Ivo Šebalj ili Albert Kinert koji me znao usmjeriti i podučiti kao sina. A o tome kako svojim radom branim prošlost a ne budućnost umjetnosti, mogu kazati kako neću zajedno ni s konzervativcima, ni s avangardistima. Hoću biti svoj. Tada umjetnik ne može postati konzervativac osim ako nije slijep za ono što se događa... U knjizi La gravure entaille-douce , Paris Desain et Tolra editeur, koja je izašla 1985. Virgilije Nevjestić ispisuje poglavlja o tajnama bakropisa te prepoznajemo dušu dokumentarista i maga. Za razliku od postupaka koje smo proučili dosad, predmet jednoga bakropisa neće biti neposredno urezan u kovinu, nego ucrtan u kovinu. Potrebno je poslužiti se nekom kiselinom kako bismo predmet zacrtali u dubini i učinili ga pogodnim za tiskanje. Termin eau-forte, koji je u početku označavao salitrenu kiselinu, često se upotrebljava kada je riječ o jetkalima i, osim toga, za grafike koje se izrađuju pomoću tih proizvoda. Ovdje ćemo osobito govoriti o bakropisu koji je karakterističan po svome potezu... Ustvrdili smo dakle jezik dokumentarista i maga, u grafici, u dnevniku, u poeziji. Zato, ako općenito rečeno, u podlozi slikarstva nalazimo nešto magijsko onda grafika, sa svom svojom preciznošću, u podlozi nosi nešto od alkemije. Tako i Nevjestić u potrazi za otslikom duše, kao alkemičar u potrazi za kamenom mudrosti, dolazi do nepredvidivih senzacija. Premda je u grafici, navodno sve predviđeno. No simbolička mjera svakog pojedinačnog Nevjestićeva uprizorenja, uz dobro prostudirani negativ, ali uz nepredvidivu nit crteža, pozitiv njegova grafičkog zapisa pretvaraju u fantazmagoriju, u nadrealno.
O nadrealizmu
Nadrealizam, pojam koji se često rabi u pojašnjenjima Virgilijeve poetike nije znak pripadnosti stilu, nije od linije manjeg otpora, od priklanjanja sigurnosti stilskoga prepoznavanja koje u etapama obilježava epohu, XX. stoljeće (ekspresionizam, fovizam, kubizam, nadrealizam) nego je od istinskog nadahnuća, od posvećenosti umjetnosti. Nadrealizam u Nevjestića stvar je ponajprije izrazite osobnosti, stvar je njegove erudicije. One erudicije koju je gradio tijekom školovanja, u gimnaziji u Tomislavgradu, u Školi primijenjene umjetnosti i Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu, u Friedlaenderovu grafičkom atelijeru* u Parizu, u pariškim galerijama i muzejima, u francuskoj Nacionalnoj biblioteci; uvijek otvoren za učenje, ali ne za epigonstvo; uvijek otvoren za izazove, ali ne za kratkoročnu sigurnost; uvijek otvoren za literarnu pustolovinu, za aktivno čitanje - i pisanje. Ishodište opusu Virgilija Nevjestića jest Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je diplomirao u klasi Marijana Detonija Našavši se na izvorima umjetnosti druge polovice XX. stoljeća, umjetnik je u Parizu 1968/69., u skladu sa svojim izričajem, pronašao uporišta u nadrealizmu, modificirao je moguću zatvorenost stilske inačice, umnožio je, napokon, osobnu shemu u beskonačan niz asocijacija. Njegov je kadar prepleten mrežom simbola, koji su u ranim radovima tu i tamo aludirali na strukturalnost art-bruta. Prve, za autora iznimno teške pariške godine također nastaju Virgilijeve prve slike velikog formata: Približavanje/Poklon i Nostalgija svjetlosti, antologijske slike koje nas upućuju na stilsku inačicu ovoida , upućuju na tradiciju i suvremenost, na literarno (Tin Ujević) i apstraktno (Ivo Šebalj). Takvu autorsku podlogu definiranu u Zagrebu Nevjestić u Parizu razvija do asocijativne i simboličke inačice, inačice grafički određene slojevito nizanim simboličnim elementima koji se gomilaju i preklapaju u prividnome neredu. Rezultat: začudna kompozicijska i značenjska rješenja svojstvena Nevjestićevu autorstvu. Te su inačice ili sheme u raznim fazama umjetničkog trajanja pročišćene do zapisa koji potresaju promatrača dubokim i tananim značenjem linearne seizmografije . Upotrijebili smo izraz seizmografija jer osebujna linearnost Nevjestićeva crteža govori o tektonici jednoga snažnoga likovnoga autorstva s korijenima u čvrsto i gusto određenome kadru. Poslije će umjetnik opsesivno gomilati simbole više skrivajući nego otkrivajući mogućnosti čitanja. Takve su namjerne nedorečenosti, taj je, upravo, višak značenja postao zaštitnim znakom ne samo Nevjestićeva opusa nego Nevjestićeva univerzuma .
 |
| Mémoire amoureuse (Ljubavno sješćanje I), 1979. |
Kada je u Zagrebu 1998. u Klovićevim dvorima postavljena velika izložba Virgilija Nevjestića uz briljantni predgovor Biserke Rauter Plančić u katalogu/monografiji dan je osobni Nevjestićev Ljetopis . Jednostavno, britko i zanimljivo štivo o uspješnom putu umjetnika koji je prešavši put od Duvna i Tomislavgrada do Zagreba i Pariza prešao put od nadarenog dječaka do, na međunarodnoj razini, priznatoga umjetnika. No njegov život, s grafičkim mapama, s dnevnicima, s aktivnim čitanjem iz velikog područja umjetnosti nosi jednu neobjašnjivu literarnu potku, zaokuplja nas literariziranim pustolovinama. A što takva pustolovina znači otkriva Virgilijev dnevnik koji je počeo bilježiti od dolaska u Zagreb godine 1953. Nakon čitanja dnevnika njegovi se crteži koje je kritika uspoređivala s Hijeronimusom Boshom**, otkrivaju u novom svjetlu, kao i njegov životopis. Razotkriva se umjetnikova potreba da uz birane tekstove La Fontainea, Lorce , Baudleairea , Stjepana Čuića, uz uzvišene stihove Božanske komedije Dante Alighierija, uz nadahnute posvete prvom ekspresionistu, majstoru Daumieru dade svjedočanstvo u dijalogu. To nije bilo kakvo svjedočanstvo, to je svjedočanstvo maga zapisano u izvornom crtežu koji u sprezi s alkemijom gravure daje zapise znalca. Njegove su gravure podloga ravnopravnom dijalogu s izabranom literaturom, pače literatom, što nije slučajno, jer Nevjestićeve pjesme otkrivaju iznimni literarni senzibilitet.
/Ja nemam sebe u vašim ljubavima |
ispjevanim |
ucrtanim |
u papire mržnje i bijesa |
Imam svoju zebnju na dlanu |
iz nje vihori miris vrela/ |
Ovo je izvadak stihova iz pjesme koju je potpisao Virgilije Nevjestić u Parizu 10.04.1979. godine. Na tom tragu kao svojevrsni kuriozum otkrivamo Nevjestićevo poznanstvo s pjesnikom Ezrom Paudnom. Za Nevjestića je 1971. bila prijelomna i višestruko uspješna godina. Tada je za grafički rad u Italiji dobio uglednu nagradu Grand Prix Biella. Nagrada mu je omogućila studijsko putovanje Italijom, upoznavanje talijanskih muzeja i galerija. U mjestu Rapallou kraj Torina upoznao je tako pjesnika Ezru Pounda s kojim je sklopio prisno prijateljstvo potvrđivano poslije i zajedničkim ljetovanjem. Nevjestić je bio ponesen Paudovim ustrajnim promicanjem rimskoga i provansalskoga pjesništva, njegovim nepatvorenim izvornim, gotovo radikalnim divljenjem koje je pokazivao za klasičnu starinu, za antiku, romaniku, renesansu. Istodobno, Virgilije Nevjestić postaje duboko svjestan Paundove osobne tragedije. Ezra Pound, planetarni mag, posvećen multikulturalnim književnim i likovnim istraživanjima pokleknuo je zaslijepljen nacionalsocijalizmom zbog čega je nakon Drugoga svjetskoga rata deset godina okajavao svoje političke zablude u američkim zatvorima i umobolnicama.
Zaneseni realist
Sedamdesete su godine Nevjestićva uspona. Teško je izdvajati ali kad već moram, tada nastaje njegov jedinstveni grafički mega-projekt pod nazivom Le Journal du Vagabond . Koliko godina ima dana toliko je, tijekom 1972. Nevjestić izradio velikih bakrenih ploča i grafika u boji. Od siječnja do prosinca 1972. bilježio je dojmove, komentirao, slagao metafore, gravirao, otiskivao potaknut ljubavima, lektirom (Eluard, Holderlin, Valeri, Kierkegaard), bilježio je susrete, život u kavanama, na ulicama, putovanjima. Le Journal du Vagabond je, prema mišljenju stručnjaka, jedan od najvećih grafičkih pothvata suvremene umjetnosti. Čudesna brojka 365 + 4 (četiri ploče za četiri godišnja doba koja daju okvir ovom dnevniku) s razlogom su odredila nevjerojatan Virgilov uzlet. Vladimir Maleković, kritičar i teoretičar umjetnosti, koji je među prvima u domovini zamijetio Nevjestićevu nadarenost, njegovu nesvakidašnju osobnost napisao je tada svojevrsnu šifru za očitavanje značenja Nevjestićevih radova. Napisao je nadahnuti tekst u povodu Nevjestićeve izložbe u Galeriji Forum. Iste godine uslijedila je izložba u Francuskom kulturnom institutu. Kad nije pjesnik, Nevjestić je sardoničan realist , kaže Maleković. Pjesnik i realist Nevjestić sljedeće je godine (1974.) nagrađen Vjesnikovom nagradom Josip Račić za izložbu u Galeriji Forum. Iste godine tiska mapu uz poeziju A. B.Šimića i zapaženu mapu Skitnica u raju (Vagabund au Paradis) u nakladi Zbirke Biškupić. Prepoznavanje, uzajamnost, dijalog, to je ukratko formula kojom možemo sažeti Nevjestićevu suradnju s kritičarima, piscima, pjesnicima. Pierre Seghers, pjesnik i kritik, suradnik je na sljedećem Nevjestićevu izdanju Au Seuil de l' Oubli. Na pragu zaborava . To je bibliofilsko izdanje 1976. proglašeno najljepšom francuskom knjigom, tako je zaključio godinu nesporazuma u domovini. Naime, kako bilježi monografija, sedamdesetih godina, hrvatska likovna kritika, nakon Vjesnikove nagrade i prvih uspjeha, Nevjestića ipak ne propušta u područje izabranih, ali to su godine njegova iznimno brzoga profesionalnoga potvrđivanja u Francuskoj. Zapošljava se u Francuskom institutu za restauraciju umjetničkih djela (IFROA). Danas, osim klase u Institutu, vodi i posebnu školu restauracije fresaka u Saint-Savin sur Gartempeu. Nevjestićev je profesionalni put nevjerojatno bogat i, ako tražimo dostojnu usporedbu, mogli bi ga usporediti s Jurjem Klovićem koji je, osim iznimne ostavštine unutar univerzalnoga područja renesanse, pronio slavu hrvatskome imenu. No Virgilije Nevjestić je, uz prenošenje slave, početkom devedesetih nažalost imao prilike svjedočiti istinu o brutalnoj agresiji koju su pretrpjele Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Govorio je istinu u emisijama francuskoga radija, i na stranicama Figaroa a na izložbi u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Parizu predstavio je četiri mape pod naslovom Praskozorje - U počast hrvatskome narodu. Ta lijepa posveta uz izložena remek-djela učinila je više za promicanje istine o hrvatskome narodu nego bilo kakva bučna ili sofisticirano krojena propaganda. Mogli bi ga također usporediti i s baroknim majstorom Piranesijem, dakako ne tražeći stilskih podudarnosti nego nalazeći usporedbe u opsjednutosti radom, u očaranosti zanatom, u minucioznosti linije, u svemu onome što vodi prema grafičkom perfekcionizmu.
Ispis