Janko Herak

HRVATI - CIJENJENI ZNANSTVENICI U SVIJETU

Fizičar Ivo Derado, kemičarka Zlatka Grubišić-Gallot, radiokemičar i neuroznanstvenik Mirko Dikšić, znameniti istraživač organske kemije Andrija Kornhauser, profesor bioinženjerstva Vladimir Hlady, Nebojša Avdalović - znanstvenik koji je veći dio svoje karijere posvetio razvoju znanstvenih instrumenata i metoda, profesor dijabetologije Suad Efendić kao i vodeći endokrinolog Mladen Vranić pridružili su se proslavljenim znanstvenicima svijeta

Raduje nas kada pročitamo ili čujemo o uspjesima hrvatskih iseljenika svuda po svijetu. Među Hrvatima u iseljeništvu zaista ima vrlo uspješnih ljudi u gotovo svim ljudskim djelatnostima. Sasvim je razumljivo da je među njima i mnogo znanstvenika. Jer, znanost je ona djelatnost kojom se objektivno i argumentirano proširuje i sistematizira znanje o zakonitostima u prirodi i društvu i kojom se nove znanstvene spoznaje mogu upotrijebiti za dobrobit društva. Zato se svaka razvijena zemlja, koja nastoji održati razvojni put, brine o vlastitom znanstvenom potencijalu. To se čini organiziranjem kvalitetnih visokoškolskih ustanova i znanstvenih institucija, ali i dovođenjem talentiranih školovanih ljudi ili već gotovih znanstvenika iz drugih, uglavnom manje razvijenih zemalja. Hrvatska je, na žalost, među onim zemljama koje su u razmjeni visokoobrazovanih stručnjaka, osobito znanstvenika, gotovo isključivo izvoznici. Naravno, nije to neki smisleni, programirani izvoz: radi se naprosto o osobnoj potrazi za boljim uvjetima života i rada, pa je to odljev vrhunskih kadrova bez vidljive materijalne naknade. U društvenim uvjetima u kojima živimo taj je proces nezaustavljiv. Svjesni činjenice da je odljev visokostručnih kadrova gubitak za svaku zemlju, često naiđemo na javno izrečena očekivanja da se uspješni i ugledni hrvatski znanstvenici vrate u domovinu i svoje znanje, iskustvo i istraživačku motiviranost prenesu u domaću sredinu. Do sada je takvih slučajeva bilo vrlo malo. No hrvatski znanstvenici u svijetu dio su sveukupne hrvatske znanosti, pa je svako njihovo priznato djelo uspjeh i hrvatske znanosti općenito. Oni imaju i zaslugu za razvoj znanosti u domovini. Suradnjom sa znanstvenicima u Hrvatskoj putem zajedničkih projekata, održavanjem znanstvenih skupova i predavanja u sklopu dodiplomskih i poslijediplomskih studija te pružanjem dobrih usluga za organiziranje znanstvenog usavršavanja u razvijenim laboratorijima i institutima pomažu domovinskoj da se priključi svjetskoj znanosti.

U ovom će prikazu biti opisan životni put osmero hrvatskih znanstvenika, o kojima je nedavno bilo riječi u hrvatskoj znanstvenoj i široj javnosti. Njihove znanstvene biografije oslikavaju neke pravilnosti ali i sve različitosti koje su ih odvele do vrhunaca svjetske znanosti, ali i odnos prema znanosti i znanstvenicima u domovini. Svi su oni krenuli u svijet s diplomama Sveučilišta u Zagrebu, a većina i s titulama doktora znanosti.

Mladen Vranić, Suad Efendić i Nebojša Avdalović , danas vrhunski znanstvenici u trima najrazvijenijim zemljama svijeta (Kanadi, Švedskoj i SAD-u) prvi su susret sa znanošću imali još kao studenti u Zavodu za fiziologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Mladen Vranić rođen je u akademskoj obitelji u Zagrebu (1930.). Njegov je otac bio poznati matematičar, svojedobno dekan Tehničkog i Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Završivši studij medicine Mladen je ostao na Fakultetu kao asistent. Nakon doktorata iz područja dijabetesa otišao je na poslijedoktorski studij na Sveučilište u Torontu. U to je vrijeme Toronto bio vrhunsko mjesto za proučavanje dijabetesa. Ne samo da je u Torontu otkriven inzulin, nego je 1963., godine dolaska Vranića u Toronto, predstojnik Odjela fiziologije na Torontskom sveučilištu bio profesor Charles Best, jedan od pronalazača inzulina. Vranić je u Torontu ubrzo postigao vrijedne rezultate i ostao u Odjelu fiziologije sve do danas. Jedno vrijeme bio je i pročelnik Odjela fiziologije, koji ima oko stotinu docenata, izvanrednih i redovitih profesora. Uspostavio je suradnju s mnogim dijabetolozima u Kanadi, SAD-u, Švedskoj, Švicarskoj, Japanu, Hrvatskoj i drugdje. Neke od tih znanstvenih pa i prijateljskih veza učvrstio je tijekom svojih duljih boravaka u Ženevi, Stockholmu, Oxfordu i Zagrebu. Mentor je desecima doktoranada iz mnogih zemalja svijeta, koji su danas na istaknutim položajima u sveučilišnim i znanstvenim institucijama i klinikama.

Mladen Vranić

Vranićev znanstveni opus zaista je golem. Među ostalim, razvio je metodu za kvantitativno određivanje hormonalnih interakcija u regulaciji metabolizma šećera i u patogenezi dijabetesa. Odredio je važnost interakcije glukagon-inzulin u normalnom metabolizmu i u osoba s dijabetesom. Njegova stajališta o čimbenicima koji određuju utjecaj tjelesne aktivnosti u oboljelih osoba od šećerne bolesti općenito su prihvaćena. Otkrivši da se jedan od važnih hormona u regulaciji razine šećera u krvi - glukagon - proizvodi i izvan jetra utjecao je na promjenu koncepata u endokrinologiji.

Mladen je Vranić za svoj rad dobio mnogobrojna priznanja. Odlikovan je Bantingovom medaljom, priznanjem koje jedanput na godinu dodjeljuje Američko udruženje za dijabetes za važna znanstvena dostignuća. Član je Kraljevskog društva Kanade (Kanadska akademija znanosti), dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, izborni je profesor Medicinskog fakulteta u Zagrebu i Medicinskog fakulteta Karolinskog instituta u Stockholmu, počasni je doktor medicine Karolinskog instituta, izabrani je član Kraljevskog koledža liječnika i kirurga Kanade, počasni je član Hrvatskog svjetskog kongresa liječnika, bio je pozvani predavač na oko 150 svjetskih sveučilišta i međunarodnih skupova. M. Vranić prisno je surađivao sa zagrebačkim dijabetolozima iz Centra za dijabetes Vuk Vrhovac, profesorima Zdenkom Škrabalom i Matom Granićem, poglavito u održavanju znanstvenih skupova o dijabetesu i endokrinologiji i predavanjima studentima medicine. U znanstvenu suradnju bio je uključen i profesor Suad Efendić sa svojim suradnicima iz Karolinskog instituta u Stockholmu. Vranić je bio domaćin mnogim hrvatskim endokrinolozima i fiziolozima u Torontu, osobito za vrijeme Domovinskog rata. Danas je česti posjetitelj Hrvatske i predavač na zagrebačkome Medicinskom fakultetu i na znanstvenim skupovima u Hrvatskoj.

Suad Efendić (1937.) drugi je veliki endokrinolog koji je potekao sa zagrebačkog Medicinskog fakulteta. Već kao dijete doselio je iz rodnog Trebinja (Bosna i Hercegovina) u Zagreb. Nakon diplome Medicinskog fakulteta neko je vrijeme radio kao volonter u Odjelu endokrinologije u bolnici sada znanoj kao Bolnica Sestara milosrdnica. Godine 1967. odlazi na daljnju stručnu izobrazbu u Odjel endokrinologije u Karolinskoj bolnici u Stockholmu. Tu je ubrzo, u okrilju tada najpoznatijeg europskog endokrinologa Rolfa Lufta, postigao vrijedne znanstvene rezultate, doktorirao i postao profesor dijabetologije i endokrinologije na Karolinskom institutu. Od 1978. do 1988. bio je šef Odsjeka za dijabetes, a od 1988. do 1995. šef Odjela za endokrinologiju u Karolinskoj bolnici. Tada postaje šefom Odjela za molekularnu medicinu. Član je mnogobrojnih znanstvenih i istraživačkih timova, odbora i drugih tijela.

Suad Efendić

U velikom znanstvenom opusu Suada Efendića s više od 350 izvornih znanstvenih radova valja ponajprije izdvojiti radove o regulaciji lipolize u ljudskom adipoznom tkivu i regulaciji oslobađanja inzulina i patogenezi šećerne bolesti neovisnoj o inzulinu (NIDDM). Otkrio je somatostatin i još četiri nova peptida u endokrinom pankreasu. Zapaženi su njegovi radovi na razvoju lijekova za dijabetičare.

Za postignute rezultate u istraživačkom radu te doprinose razvoju endokrinologije i dijabetesa Suad Efendić je dobio mnoga priznanja i nagrade. Među njima ističemo nagradu J. Poulsen za istraživanje u endokrinologiji, nagradu Rolf Luft za istraživanje dijabetesa te nagradu Vuk Vrhovac. Profesor je interne medicine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i profesor fiziologije na Sveučilištu u Torontu. Redoviti je član Švedske akademije znanosti, Europske akademije znanosti, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te član Nobelova odbora.

Održava dugogodišnju suradnju sa stručnjacima i istraživačima u Hrvatskoj (KB Sestara milosrdnica, Zavoda Vuk Vrhovac, medicinskim fakultetom u Zagrebu i Rijeci i dr.). Ta se suradnja očitovala u zajedničkim znanstvenim projektima te na organizaciji domaćih i međunarodnih skupova. Posebno su bili zapaženi poslijediplomski tečajevi iz dijabetesa i endokrinologije u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku, održani u suradnji sa Zavodom Vuka Vrhovca i KB Sestara Milosrdnica. U njegovu laboratoriju u Karolinskoj bolnici bili su na duljoj izobrazbi mnogi djelatnici iz Hrvatske. Tijekom Domovinskog rata bio je jedan od organizatora prikupljanja humanitarne pomoći Hrvatskoj. Predano je radio na obavješćivanju javnih i znanstvenih radnika u svijetu o prilikama u Hrvatskoj.

Nebojša Avdalović (1935.) imao je nešto drugačiji razvojni put i završio je u sasvim drugačijem području znanosti. Rođen je u Stocu (Bosna i Hercegovina). Osnovnu je školu i gimnaziju te studij medicine završio u Zagrebu. Nakon diplome zaposlio se kao asistent u Zavodu za fiziologiju. Obranivši disertaciju (1965.) odlazi na trogodišnji boravak u inozemstvo. Nakon povratka bio je izabran za izvanrednog profesora (1973.), no ubrzo trajno napušta Hrvatsku. Deset je godina proveo u nastavnom zvanju na Wistar institutu u Philadelphiji (SAD). Godine 1985. definitivno napušta akademsku karijeru i, poštujući izreku Freemana Dysona: "Mnogi su putokazi znanosti mnogo češće katalizirani razvojem novih tehnika nego razvojem novih koncepcija", posvećuje se razvoju znanstvene instrumentacije. Prvo je zaposlen u tvrtki Smith-Klein-Beckman u Kaliforniji, a zatim (1989.) prelazi u tvrtku Dionex , gdje je imenovan za dopredsjednika za istraživanje i razvoj. Tu radi sve do danas. Nebojša Avdalović je objavio brojne znanstvene radove iz šireg područja fiziologije. Najzapaženiji mu se radovi odnose na razvoj analitičkih metoda za primjenu u biokemiji, fiziologiji i analizi okoliša. Najviše mu je citiran rad o izolaciji monocita iz ljudske krvi. No, Avdalović kao voditelj jedinice za istraživanje i razvoj komercijalne tvrtke, razvio je, objavio i patentirao brojne postupke za poboljšanje analitičke instrumentacije, koja je danas u općoj uporabi po cijelome svijetu, pa i u Hrvatskoj. U ranom razdoblju svoje znanstvene karijere dr. Avdalović je surađivao s mnogim znanstvenicima u Hrvatskoj. Iako vrlo daleko, on još i danas održava dobre veze s većinom njih. Znanstvena suradnja je relativno slaba, u prvome redu zbog vrlo specifičnog usmjerenja i posebnih okolnosti njegova znanstvenog rada.

Neboja Avdalović

Andrija Kornhauser, Mirko Dikšić i Vladimir Hlady ulaze iz kemije u znanstveno područje biomedicine. Prije nego što su se zaposlili i preselili u inozemstvo, sva su trojica radila u Institutu Ruđera Boškovića u Zagrebu. Tu su napravili i obranili doktorske disertacije, a onda su, spoznavši tijekom znanstvenog usavršavanja bolje radne i životne mogućnosti u razvijenim sredinama, odlučili trajno napustiti Hrvatsku.

Andrija Kornhauser (Zagreb, 1930.) osnovnu je školu završio u Zagrebu, a gimnaziju u Italiji i Švicarskoj i konačno u Zagrebu, gdje je maturirao (1948.). Diplomirao je kemiju na Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Zagrebu (1955.) i odmah se zaposlio u Institutu Ruđera Boškovića. Doktorirao je u Zagrebu 1961., a odmah nakon toga dobio je stipendiju Međunarodne agencije za atomsku energiju u Beču za poslijedoktorsku specijalizaciju na Medicinskom fakultetu u Frankfurtu. Tu se upoznaje s tada vrlo aktualnom problematikom utjecaja UV zračenja na genetske molekule, DNA. Od 1964. do 1966. boravio je kao znanstveni suradnik na Sveučilištu države Illinois (Urbana). Zatim nakratko boravi u Zagrebu, a onda, na temelju objavljenih radova u području fotokemije (jedan i u suautorstvu s potpisnikom ovog članka) dobio je poziv na Odjel dermatologije na Harvardskom sveučilištu u Bostonu. Od 1978. stalno je zaposlen u Food & Drug Administration (FDA) u Washingtonu. Dr. Kornhauser je dao važan doprinos u području fotobiologije-fotomedicine, molekularne toksikologije i karcinogeneze. Pokazao je da se timidinski dimer i neki drugi fotoprodukti pojavljuju in vivo u koži sisavaca i čovjeka pod djelovanjem UV zračenja Sunca. Objasnio je i biološki važne reakcije psoralena. Važan je njegov doprinos u regulatornoj aktivnosti FDA u svezi s primjenom lijekova. Kao voditelj jedinice Dermatology & Ocular Toxicology u Odjelu toksikologije, dr. Kornhauser je razvio protokole za studij mehanizma toksičnosti u koži. Njegova istraživanja uloge antioksidansa, vitamina i mikronutrijenata iz hrane dala su važne informacije agenciji za donošenje poznatog dokumenta Nutrition Labeling and Education Act of 1990 .

Andrija Kornhauser

Andrija je zaljubljenik u glazbu. Redovito posjećuje kolege, prijatelje i rodbinu u Zagrebu. U svojoj kući u Virginiji ugostio je mnoge hrvatske prijatelje i kolege. Mnogima je pomogao da se u Americi snađu na novim radnim mjestima. Godinama je nastojao u svoje projekte uključiti znanstvenike iz Hrvatske, ali je nailazio na slab odziv, vjerojatno zbog slabe razvijenosti njegove specijalnosti u Hrvatskoj. Ostvario je samo jedan zajednički projekt s dermatolozima iz Zagreba.

Mirko Dikšić, rođen u Cvetkoviću pokraj Jastrebarskog 1942. godine, ušao je u znanost u području nuklearne kemije. Nakon završetka studija radi magisterij i doktorat u Institutu Ruđera Boškovića u Zagrebu, a zatim odlazi na usavršavanje u Odjel kemije Sveučilišta McGill u Montrealu (Kanada) i nakon toga u Nuclear Scientific Center , Sveučilište Floride u Gainesvilleu (USA). Vrativši se u Montreal, najprije je radio kao znanstveni suradnik u Odjelu kemije a poslije u Montreal Neurological Institute Sveučilišta McGill, na pozitronskoj tomografiji (PET). Od 1983. direktor je ciklotronske jedinice, a od 1992. redoviti je profesor. Jedno od njegovih glavnih dostignuća jest sinteza radioaktivno obilježenog ( 11 C, 14 C, 3 H) alfa-metil-L-triptofana i njegova primjena u određivanju brzine sinteze serotonina u mozgu u in vivo uvjetima. Za tu je namjenu razvio posebnu autoradiografsku metodu u sprezi s PET, koja je danas u uporabi u mnogim laboratorijima. U razvoju metode koristio se i svojim znanjem u priređivanju i rukovanju radioaktivno obilježenim spojevima, koje je stekao još u Zagrebu. Zajedno sa suradnicima iz Japana i Hrvatske tom metodom istražuje mehanizam djelovanja psihofarmaka. Objavio je više od 200 izvornih znanstvenih radova i održao stotinjak pozvanih predavanja o primjeni radioaktivno obilježenih kratkoživućih biološki aktivnih tvari. Mirko Dikšić suizdavač je knjige u kojoj su opisani načini i primjena PET. Dobitnik je nekoliko nagrada, od kojih je najvrjednija Nagrada za inovatore u neuropsihofarmakologiji (2000.).

Mirko Dikić

Profesor Dikšić održava redovite poslovne i prijateljske veze s hrvatskim znanstvenicima. U Dikšićevu je laboratoriju radilo nekoliko znanstvenika iz Hrvatske na poslijetdoktorskom usavršavanju. Mirko je redoviti gost brojnih hrvatskih skupova neuroznanstvenika i kemičara.

Vladimir Hlady (Zagreb, 1949.) školovao se u Zagrebu. Diplomirao je, magistrirao i doktorirao iz područja kemije na Sveučilištu u Zagrebu. Radio je u Institutu Ruđera Boškovića od 1972. do 1983. godine i u razdoblju 1985.-1988. Već nakon diplome počeo se baviti apsorpcijom molekula na razne podloge. Znatno je proširio svoje znanje u tom području za vrijeme jednogodišnjeg boravka kod profesora J. Lykleme u Odjelu površinske i fizičke kemije Sveučilišta u Wageningenu (Nizozemska) te dvogodišnjeg boravka (1983.-1985.) kao Fulbrightov stipendist u Odjelu bioinženjerstva Sveučilišta Utah (Salt Lake City, SAD) kod profesora J. D. Andradea. Time je osposobljen za rad u interdisciplinarnom području koje zadire u biofizičku kemiju, kemiju površina, staničnu biologiju i medicinu. Godine 1988. ponovno odlazi na Sveučilište države Utah, gdje ostaje zaposlen sve do danas, sada kao predstojnik Odjela za bioinženjerstvo. Dr. Hlady je dao veliki doprinos u području adsorpcije molekula na razne površine od biološke i biotehnološke važnosti. Zamijećeni su njegovi radovi na adsorpciji proteina na čvrste podloge, radovi iz primjene jednodimenzijskih površinskih gradijenata u proučavanju adsorpcije, razvoja novih metodologija za proučavanje konformacije adsporbiranih molekula, konformacije adsorbiranih proteina i heterogenosti površine te mjerenja sila među molekulama i molekulskim kompleksima. Zajedno s nekoliko kolega osniva Centar za biopolimere i međufaze , koji je postao važno središte za suradnju s poznatim biomedicinskim tvrtkama. Vrlo je aktivan u uvođenju novog, suvremenog dodiplomskog i poslijediplomskog studija iz bioinženjerstva.

Vladimir Hlady

Profesor Hlady i dalje održava bliske veze s ranijim suradnicima iz Hrvatske. Uvijek je spreman prihvatiti mlađe znanstvenike u svoj laboratorij, koji je svakako jedno od ponajboljih mjesta za rad u struci kojom se Hlady bavi.

Sasvim drugačiji put imala je Zlatka Grubišić-Gallot. Ona je počela i završila svoju znanstvenu karijeru na jednome mjestu, u Strasbourgu (Francuska). Već kao studentica upoznala je problematiku fizičke kemije polimera prilikom svojega boravka u Strasbourgu u sklopu studentske razmjene. Tom se prigodom nije samo oduševila znanošću o polimerima nego i opremljenošću i organizacijom laboratorija u kojem je bila gost. Zlatka Grubišić rođena je u Glamoču (Bosna i Hercegovina) 1940. Odmah nakon Drugog svjetskog rata doselila je u Samobor pokraj Zagreba. U Samoboru i Zagrebu završila je osnovnu školu i gimnaziju te diplomirala na Kemijsko-tehnološkom fakultetu. Odmah poslije diplomiranja odlazi u Strasbourg, gdje radi u Institutu Charles Sadron (Institut za istraživanje makromolekula) u sastavu Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja Francuske (CNRS).

Zlatka Grubišić-Gallot

Doktorirala je na Sveučilištu u Strasbourgu (1970.). Od 1965. pa sve do umirovljenja (2000.) voditeljica je Laboratorija za karakterizaciju polimernih otopina. Razvila je i unaprijedila metode mjerenja molekularnih masa i distribuciju masa polimera. Istraživala je fizičko-kemijska svojstva otopina složenih polimernih sustava, kao što su smjese makromolekula, kopolimeri i zvjezdasti polimeri. Među njezinim brojnim radovima u području polimera najzapaženiji je rad u kojem je objavila univerzalnu kalibracijsku krivulju, pogodnu za određivanje molekularne mase nepoznatih polimera. Taj je rad jedan od najviše citiranih radova nekog hrvatskog znanstvenika. Mnogi znanstvenici iz cijeloga svijeta posjećivali su njezin laboratorij da se upoznaju sa složenom i delikatnom metodologijom što ju je ona razvila. Usko je surađivala, pojedinačno ili u sklopu međusobnih projekata, s hrvatskim znanstvenicima. Iako skromna i samozatajna, znatno je utjecala na razvoj fizičke kemije polimera, osobito na karakterizaciju polimera, u Hrvatskoj. Omogućila je boravak nekolicini hrvatskih znanstvenika u svojem laboratoriju ili u drugim laboratorijima u Institutu. Bila je vrlo aktivna u prikupljanju i slanju pomoći Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata.

Ivo Derado, rođeni Splićanin (1929.), jedan je od najpoznatijih hrvatskih fizičara visokih energija. U Splitu je pohađao osnovnu školu, gimnaziju i dvije godine studija filozofije. Godine 1952. u Zagrebu je upisao studij fizike i matematike. Nakon diplome, ne mogavši zbog svojih nazora dobiti posao u Hrvatskoj, otišao je u Max-Planck institut u Münchenu, gdje se počeo baviti eksperimentalnom visokoenergetskom fizikom. Poslije doktorata na Ludwig-Maximilian sveučilištu (1960.) ostaje još dvije godine u Münchenu a onda odlazi najprije u CERN (Ženeva), pa za gostujućeg profesora na Sveučilište Notre Dame u Indiani, SAD (1963.-1966.) i na Sveučilište Stanford (1966.- 1968.). Nakon toga vraća se u Max-Planck institut u München, gdje postaje voditeljem skupine za eksperimentalnu fiziku. Tu ostaje do umirovljenja (1994.). Derado je postigao zapažene rezultate u fizici vektorskih mezona. On je prvi predočio eksperimentalne rezultate koji su upućivali na postojanje stanja rezonancije mezona s drugom hadronskom česticom. Važan je i njegov pokus kojim je odredio nepredviđenu raspodjelu broja proizvedenih čestica pri visokim energijama, koja je inače zamijećena kod kozmičkih zraka. Sudjelovao je u mnogim projektima suradnje više znanstvenih skupina iz Europe i Amerike u području visokoenergetske fizike. Objavio je oko 200 znanstvenih radova. Redovito je održavao seminare na Institutu Ruđera Boškovića i Institutu za fiziku u Zagrebu, te Tehničkim fakultetima u Zagrebu i Splitu. Kao jedna od odgovornih osoba za strane studente u Max Planck institutu, redovito je za suradnike birao fizičare i tehničare iz Hrvatske. Velika je njegova zasluga za uključenje zagrebačkih fizičara visokih energija u međunarodnu suradnju u CERN-u preko Max Planck instituta. Ta suradnja zagrebačkih znanstvenika s CERN-om i Max Planck institutom još traje. Danas se Derado bavi interpretacijom kvantne fizike, uglavnom s filozofskog stajališta, teorijom relativnosti i teorijom kaosa. Drži popularna predavanja i piše u neprofesionalnim časopisima i novinama popularne članke iz fizike, filozofije teologije i politike. Još imponira njegova upornost, dinamičnost i hrabrost u postavljanju tvrdnji i obrani svojega mišljenja.

Ivo Derado

Ovdje opisanih osmero znanstvenika nikako ne predstavlja reprezentativni uzorak na temelju kojeg bi se moglo pouzdano zaključiti o uzrocima i povodima odlaska naših znanstvenika u inozemstvo, ni o njihovoj daljnjoj utkanosti u znanost u domovini. Za takvu bi analizu valjalo pobliže proučiti i sistematizirati biografije mnoštva drugih iseljenih znanstvenika, što je izvan namjere ovog prikaza. Za ovu prigodu valja upozoriti na činjenicu da je područje istraživanja šestorice od spomenutih znanstvenika biomedicina. Usmjerenje prema biomedicini, biotehnologiji i nanotehnologiji opća je pojava u svjetskoj znanosti, što se osjeća i u Hrvatskoj. Istraživanja u području bioznanosti u svijetu bogato financiraju snažne biotehnološke i farmaceutske tvrtke i državne agencije što mladome je naraštaju hrvatskih znanstvenika izazov kojemu je teško odoljeti. Vjerujemo da će se uskoro i u Hrvatskoj osjetiti potražnja za takvim kadrovima.